 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 3
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,389
Najnowszy Użytkownik: nightsouls9
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 7 - Poput stranca | | | | Translation: Matea
7.Poglavlje- Poput stranca
Ja nisam stranac
Ne,ja sam tvoj
Osakaćene ljutnje
I sa suzama koje ogorčeno kaplju
Harry je užurbano hodao hodnicima. Pelerina mu je lepršala iza leđa dok je prolazio pokraj još jednih vrata u nizu,leteći niza stube i spuštajući se sve dublje u dvorac. Mora požuriti. Sat iz Napitaka samo što nije počeo i ne smije zakasniti.
Vraćao se od susreta s Lunom. Bilo je lijepo vidjeti ju,i makar na kratko se osloboditi mračnih misli.
Ipak,bio je zabrinut za nju. Bila je vrlo blijeda i tijelo joj se čudnovato treslo,kao da je muči štucavica. Želio ju je odvesti k gđi.Pomfrey,ali ona ga je uvjeravala da joj se u grlu smjestio Oštropernati Davitelj,i da joj jedino aluminijski medaljon iz kolekcije njezina oca može pomoći. Harry je pred tim bio nemoćan. Uvjerila ga je da će tokom popodneva napisati pismo ocu,i zamolila je Harryja neka se ne brine.
Ali Harry se brinuo. Čisto je sumnjao da će joj medaljon napravljen od bezjačke supstance zvane Aluminij ikako moći pomoći. Obitelj Lovegood imala je čudan pojam o magičnim stvarima. Bio je iznenađen što Luna ne štuje pregorene žarulje ili neki drugi čudni bezjački predmet. No,Harry se nije previše udubljivao u razgovor s njom jer je već kasnio na sat iz Napitaka.
Tokom jutra,pomalo se pribojavao toga sata. Čak ni susret s Lunom nije uspio ublažiti njegovu zabrinutost. Iako bi se moglo reći da su mu brige,barem na trenutak,putovale drugim kolosijekom. Ali sada,bez Lune i bez ikakvih drugih misli i prepreka na putu,Harry je bio preplavljen nervoznim uzbuđenjem.
Dok je hodao prema učionici u tamnicama,njegovo je srce pjevalo već poznate mu serenade,no bile su pune straha i popraćene grčevima u stomaku dok mu je kroz vene tekla čista nervoza.
Ovo će biti prvi sat iz Napitaka otkad...otkad... Kvragu! Nije o tome mogao ni misliti bez oklijevanja i već napornih crvenjenja obraza. Po prvi put će se sresti sa Snapeom na satu,otkad...
Harry je na trenutak osjećao kao da mu lice gori; toliko se zacrvenio.
Nakašljao se i odmahnuo glavom. Može sam sebi to reći.
Može.
Otkad...otkad je vidio Snapeovu erekciju i imao je u svojim ustima.
Harry nije mogao ni zamisliti da će moći preživjeti ovaj sat s neutralnim izrazom lica. To je naprosto bilo nemoguće, ne poslije one noći. Što ako mu se Snape obrati? Što ako ga Snape pogleda? Sve čega se Harry sjećao bio je trenutak kada su ga Snapeove oči prikovale za zid i oduzele mu dah.
Harry se bojao onoga što bi se moglo desiti ako se ponovno suoči s takvim Snapeovim pogledom,ali je čvrsto odlučio da će se ovoga puta kontrolirati. Ti gubici kontrole već su predugo trajali. Usrdno se nadao da ga Snape neće uspjeti previše isprovocirati,ali već je morao shvatiti da usrdne nade nisu dovoljne da nadjačaju ono što će možda čuti.
Podigavši pogled,ugledao je vrata učionice Napitaka. Sa svakim korakom vrata su bivala sve bliže,a srce mu je tuklo sve brže.
U kurac! Vjerojatno kasnim! Pomislio je i pretrčao ostatak puta. Usporio je tek pred samim vratima,smirujući se i naglo ih otvarajući. Odahnuo je od olakšanja.
Istina,sve su oči bile uprte u njega,ali učenici još nisu ni dovršili vađenje svojih stvari. Harry se ogledao po učionici,tiho zatvarajući vrata. Njegovo je srce brže zakucalo kada je ugledao profesora Napitaka.
Stajao je tu,poput kakvog mračnog,hladnog kipa,umotan u crnu pelerinu. Uvijek nadmoćan,uvijek ponosan.
I ponekad ukrućen,pomislio je Harry,zlobno zadovoljan.
Ipak-suprotno od očekivanja- Snape je,umjesto da kazni Harryja oduzimanjem bodova ili baci neki zlobni komentar,samo nakratko pogledao Harryja i vratio se pisanju sastojaka na ploči.
Nešto nije bilo kako treba.
Harry je otišao do svojih prijatelja te im je tiho i na brzinu objasnio gdje je bio,vadeći svoje knjige i pribor,a za cijelo to vrijeme je analizirao situaciju.
Snape ga nije kaznio. Nije čak ništa ni rekao. U biti,jedva da ga je i pogledao.
Uzbuđenje i nervoza koje je Harry osjećao prije otvaranja vrata sada je zamijenila bijesna frustracija. Ali čak je i taj osjećaj ustupio mjesto šoku,koji je Harryja obuzeo kada je shvatio da je...
„Malfoy je odsutan“,šapnuo je Ronu i Hermioni,prestravljeno gledajući u prazno mjesto do Zabinija,gdje je plavokosi Slytherin običavao sjediti.
„Primijetili smo“,tiho mu je odgovorila Hermiona. Dok je govorila,glas joj je lagano drhtao.
„Misliš li da ga je Snape...?“ upitao je Ron,prelazeći prstom preko grkljana.
„Ne budi glup,Rone!“ ispalila je Hermiona kao iz topa. „Snape možda jest zločest,ali ne bi ubio vlastitog učenika.“
„Ja ne bih bio tako siguran,s obzirom na sve što sam vidio da radi na svojim satovima“,rekao je Ron.
Harry nije imao odgovor. Njegov um nalazio se u vrtlogu emocija.
Snape ga je prije nekoliko sati spasio od Malfoya,i tada je odveo Slytherina nekamo,nakon čega je Malfoy nestao. A u svome snu Harry je vidio da je Malfoy bijesan na nešto. Ne na nešto,nego na nekoga- na Voldemorta. Da li je sve to bilo povezano?
Harry još uvijek nije prijateljima ispričao svoj san. Odlučio je da će ga,za sada, zadržati za sebe. Ipak,nadao se da je ono što je vidio bio samo običan san prouzrokovan stresom zbog svega što mu se dogodilo. Ako se san bude ponavljao,ipak bi se trebao zabrinuti i ispričati ga prijateljima. Ali za sada,nije bilo razloga za uzbunu. Pogotovo zbog toga što ih je toliko dobro poznavao da je točno znao kako će reagirati.
„Ali,što misliš,što je onda Snape učinio s njim?“ Ron se nagnuo prema Harryju izgledajući neuobičajeno zabrinuto,s tračkom straha u očima,ali Harry mu nije imao kada odgovoriti.
„Tišina!“ iznenada povikne Snape,odlazeći prema svom stolu i šibajući razred opasnim pogledom.
Harry je primijetio da ga oči profesora Napitaka zaobilaze baš kao da je kakav odurni crv koji mu se našao na putu.
Jednom kada se razred umirio,Snape je počeo govoriti o podrijetlu i upotrebi eliksira Vigora,ali Harry je bio izgubljen u sjećanjima na onaj trenutak kada ga je Snape spasio. Nije mogao razumjeti zašto ga,nakon svega što se dogodilo između njih dvojice,Snape namjerno ignorira. A samo dva dana ranije,Harry je imao njegov kurac u svojim ustima. To je ipak nešto značilo! Ili je Harry barem tako vjerovao.
Osjećao se pomalo rastrgano. S jedne strane,bio je ljut na Snapea i pitao se zbog čega profesor ne obraća pozornost na njega. S druge strane,slika Draca Malfoya kako nestaje negdje u mraku s profesorom Napitaka nije mu izlazila iz glave. Zapravo,tek je sada shvatio da nije vidio Malfoya na doručku. Ali to i nije bilo neobično. Malfoy se ponekad nije pojavljivao na objedima. Bilo kako bilo, Harry se tada previše brinuo oko nadolazećeg sata iz Napitaka da bi brinuo o Malfoyevoj odsutnosti. No sada je ipak brinuo o tome,a mozak mu je slao raznorazna umirujuća rješenja.
Ne,Snape ne bi mogao... Osim toga,Dumbledore bi znao za to. Dobro,nije znao što su on i Snape radili kada su bili nasamo,ali ubojstvo jednog od učenika...Da,za to bi saznao.
Harry je pogledom pratio profesora Napitaka dok je ovaj šetao po razredu i govorio. Crne oči bile su uprte svugdje,samo ne u njega. No,čak ni to nije spriječilo Harryja da zadrhti svaki put kada bi Snape prešao pogledom preko njega. Prisjećao se muškarčevog ponosnog držanja i vitkog tijela pritisnutog uz njegovo. Sjećanja su mu se uskovitlala pred očima,strastvena i ugodna.
Tokom sata,Harry je bio izgubljen u mislima. Razmišljao je o Malfoyevoj odsutnosti,Snapeovoj indiferentnosti i opijajućim uspomenama i trenucima iz spremišta. Čak i kada je Snape provjeravao njihove napitke,samo je jednom pogledao Harryjev i bez riječi produžio dalje. Harry je pak bio svjestan da je potpuno zabrljao napitak.
Na kraju sata Harry se pretvorio u hodajuće,ili bolje rečeno,sjedeće klupko živaca.
Ali,ne može to tako! Ne može ovako završiti! Snape nije mogao zaboraviti sve što se dogodilo između njih! Harry mu to neće dopustiti!
„Harry,ideš li?“ upitao ga je Ron s vrata,čekajući prijatelja koji je još uvijek pakirao svoje stvari.
Kimajući glavom,Harry je brzo pospremio stvari u torbu,namjerno je ne zatvorivši. Kada je ustao od stola,cijeli sadržaj torbe mu se rasuo po podu.
„Kvragu,trebam ovo pokupiti. Idi ti,stići ću te.“ Vidio je da Ron tjeskobno pogledava prema Snapeu,vrti glavom, i nestaje iza vrata.
Upalilo je!
Harry je polagano skupljao svoje stvari. Što sada da učini? Bio je nasamo sa Snapeom,ali zapravo nije imao plan. Morao je improvizirati. Profesor Napitaka sjedio je za svojim stolom pišući nešto. Nije gledao prema njemu,ali Harry je osjećao da je Snape itekako svjestan njegove prisutnosti.
Teško je progutao. Što da kaže?
„J-ja sam...“ zamucao je,kada mu je tijelo probo pogled hladnih očiju.
„Sat je završio, Potteru. Zar nisi čuo zvono?“ Harry zatvori usta,osjećajući kako mu se obrazi crvene. Kimnuo je,grizući usnu,okrenuo se i pokupio ostatak svojih stvari.
Napustio je učionicu bez riječi,ne osvrnuvši se.
***
Ostatak tjedna bio je isti. Snape se očito odlučio pretvarati da Harry ne postoji. Tijekom obroka i u hodnicima,profesor Napitaka se ponašao kao da ga ne primjećuje. Nije to bio lijep osjećaj.
Harry se trudio privući njegovu pažnju,ali svi su mu pokušaji bili uzaludni. Postao je depresivan i šutljiv. Većinu popodneva provodio je u svojoj spavaonici,napuštajući je jedino kada je išao na večeru. Ron i Hermiona su pokušavali dokučiti zašto se tako ponaša,ali Harry im je uporno govorio da ga muči opaka glavobolja,umor i malaksalost. Njegovi su prijatelji mogli samo bespomoćno promatrati kako Harry postaje sve povučeniji,zamišljeniji i osamljeniji.
„Harry,Angelina mi je poručila da ti kažem kako te želi nazad u momčadi“,rekao mu je Ron jednog dana,a Harryjeve oči su zasjale od uzuđenosti. „Uskoro će biti prva utakmica sezone,s Ravenclawima. Svi znaju da Gryffindori nemaju šanse bez tebe na mjestu Tragača.“
Hermiona je promrmljala nešto o „Ronovoj lažnoj odanosti.“
„To je odlično.“ Harry se trudio zvučati entuzijastično.
„Dakle,hoću li joj reći da pristaješ?“
„Da,naravno.“ Harryjevo lice nakratko je obasjao blijedi osmijeh,ali je brzo iščezao. Metloboj će mu pomoći da se malo trgne iz depresije.
„Hej,Harry. Zdravo,Rone i Hermiona!“ Visoki,veseli glas s drugog kraja hodnika iznenadio je Harryja toliko da je poskočio.
„O,zdravo,Tonks.“ Hermiona se nasmiješila.
Žena ružičaste kose prišla je trojici učenika. „Tako sam nervozna. Danas mi je prvi nastavni dan“, rekla im je Tonks glasom koji je drhtao zobg nervoze i uzbuđenosti.
„Dobro će ti ići,ne brini se!“ uvjeravao ju je Ron.
Harry joj se samo blijedo nasmiješio.
To je bilo najveće iznenađenje ovog tjedna. Tog jutra,tijekom doručka,Dumbledore je objavio da je novi profesor Obrane od mračnih sila Nymphadora Tonks. Ravnatelj je dugo vremena tražio osobu za to nesretno mjesto.Do sada,Obranu je podučavao bilo koji profesor koji je u datom trenutku bio slobodan. Gryffindori sa šeste godine imali su tu nesreću da su ih naizmjenice podučavali profesori Binns i Flitwick,što je značilo da nitko nije ni mario za predmet. Popunjavanje tog radnog mjesta s Nymphadorom Tonks bilo je poput daška svježeg zraka u Hogwartsu. Gryffindori nisu mogli dočekati svoj prvi sat s novom profesoricom,koji se trebao dogoditi danas,u srijedu poslijepodne. Jedna je stavr bila sigurna; satovi s Tonks zasigurno neće biti dosadni.
Što se Malfoya tiče,on se pojavio u utorak,što su Harry,Ron i Hermiona dočekali pomiješanih osjećaja. S jedne strane im je laknulo što jedan od njihovih profesora ipak nije ubojica,ali s druge strane,povratak njihovog zakletog neprijatelja u školu dočekali su kao težak udarac. Svo troje su se složili da bi škola bez Draca Malfoya bila bolje mjesto. I sigurnije. Barem što se Harryja tiče.
„Vjerojatno neće biti toliko glup da te opet napadne“,ustanovio je Ron. „Ne znam gdje je bio jučer cijeli dan,ali izgleda poput hodajućeg mrtvaca. Samo ga pogledaj. Pitam se što mu je to Snape priredio.“
Malfoy zaista nije izgledao dobro. Oko očiju je imao tamne kolobare,a obrazi su mu bili upali.
„Snape je opasni,nepredvidljivi gad“,reče Ron filozofski. „Harry,kada sada o tome razmislim,imao si sreće što ti je dao samo eliksir. Malfoy izgleda kao da je proživio nekakvo mučenje.“
„Prestani,Rone. Snape je,bez obzira na naše stavove o njemu,ipak član Reda feniksa,i sigurno ne bi mučio svog učenika pred Dumbledoreovim nosom...“
Pa,ne znam baš, pomislio je Harry. Ako je mogao umalo pojebati svog učenika pred Dumbledoreovim nosom,onda nikad ne znaš što je sve sposoban učiniti.
„...čak i ako je taj učenik Malfoy.“ Dovrši Hermiona.
„Meni se čini da je on špijun Znate-Već-Koga i da mu dojavljuje informacije o Redu Feniksa.“
„Nemš nikakve dokaze za to,Rone“,prekori ga Hermiona.
„Snape je živi,hodajući dokaz. Mene nije uspio zavarati.“ Odgovori joj Ron.
„Dumbledore ima povjerenja u njega“,reče Harry odjednom. „Pa bismo trebali i mi.“
Prijatelji su ga zapanjeno pogledali. Harry je shvatio da je skočio sam sebi u usta i naglo se zacrvenio.
„Harry,a otkad ti njega braniš?“ Ron je izgledao šokirano.
„Ne branim ga!“ promrmlja Harry. „Branim...Dumbledoreovu odluku. Ravnatelj sigurno zna što radi.“
„Oh...u redu.“,odgovori crvenokosi momak,no još uvijek nije izgledao potpuno uvjeren. Harryju se nikako nije sviđao prodorni pogled kojim ga je Hermiona počastila. Stvarno trebam pripaziti na svoj lajavi jezik,pomislio je Harry prije nego ih je val učenika ponio prema učionicama.
***
Sat s Tonks bio je...hmmm... 'zanimljiv' nije baš prikladna riječ. Katastrofalno opasan,bolje reći. Učenici su završili skrivajući se pod stolovima u uništenoj i zapaljenoj učionici. Prizivanje vile vatre se ispostavilo 'malo' opasnijim nego što je nova profesorica mislila. Čak ni Hermiona nije uspjela srediti stvar. Tonks je uradila sve što je znala u nastojanju da iskontrolira situaciju,ali joj je trud bio uzaludan. Nije predvidjela da će se učenici razbježati vrišteći umjesto da ujedine snage i suoče se,što je bio najbolji način za pobjedu nad velikom grupom vila.
Draco Malfoy je rekao kako će njegov otac čuti za ovaj bijedni nastavni sat i da će posljedice biti ozbiljne. Tonks je toliko očajavala da je čak ni Ron ni Hermiona nisu uspjeli utješiti.
Harry je toga dana sreo Snapea u hodniku. Taj ga je susret samo još više udeprimirao. Profesor Napitaka prošao je pored njega,ne udostojivši se ni pogledati ga,baš kao da Harry na sebi ima plašt nevidljivosti. Harry više nije znao što da učini. Imao je osjećaj da je Snape odlučio zaboraviti sve što se dogodilo u spremištu u subotu uvečer. Ali zašto? Da li se bojao da bi Harry mogao nekome ispričati što se dogodilo? Ili možda više ne želi imati ništa s njim? Ali zašto?
Želio je pričati s njim,ali svaki put kada bi pokušao,Snape bi ga ili otpilio ili se pretvarao da ga ni ne vidi ni ne čuje. To je dovelo do toga da je Harry neprestano mislio na njega. Severus Snape je postao njegova opsesija. A Snapeova indiferentnost samo je dolijevala ulje na vatru. Prije je profesor zaokupljao veći dio Harryjevih misli,no sada su stvari već počele poprimati oblik ovisnosti.
Harry je mislio na njega kada se budio,dok je jeo doručak,pohađao satove i pričao s prijateljima,jeo ručak i večeru i dok je masturbirao usred noći. Samo polovica stvari koje su mu ljudi govorili bi zaista i uspjela doprijeti do njega. Hermiona i Ron su pokušavali dokučiti zašto im se prijatelj čudno ponaša,ali on bi samo nešto nejasno promrmljao,i iako su se prilično trudili,od njega nisu uspjeli ništa izvući. Harry je već bio na rubu krize,ali je monotoniju iznenada prekinuo šokantan događaj.
„Potteru.“ Glasu profesorice McGonagall trebalo je nekoliko trenutaka da se probije kroz Harryjeve zamagljene misli. „Imam vrlo lošu vijest za vas.“ Profesorica McGonagall zaustavila ga je pred učionicom Povijesti Magije u četvrtak poslijepodne. Izgledala je blijedo i uzrujano.
„Što,profesorice?“ upita je Harry,namršten od brige,kada je ugledao njezin izraz lica.
„Ispravite me ako griješim,no čini mi se da ste vi osoba koja je najbliskija Luni Lovegood,zar ne?“ Harry kimne,obuzet strahom. Riječi profesorice McGonagall potvrdile su njegove sumnje. „Luna je danas odvedena u bolnicu u vrlo teškom stanju.“
Harry problijedi. Srce mu je sišlo u pete.
„Što joj je,profesorice?“
McGonagallova je izgledala zabrinuto.
„Gđa.Pomfrey i profesor Snape pokušavaju otkriti što joj je. Ima problema s disanjem i ne može govoriti. Jedan Ravenclaw pronašao ju je danas u zahodu bez svijesti. Skrivala je svoju bolest. Da je samo otišla u bolničko krilo—„
„Profesorice“,prekine je Harry,osjećajući kao da mu neki težak teret pritišće srce i drobi ga. „Mogu li je posjetiti?“
„Da,naravno,Potteru. Ispričat ću vas sa Binnsovog sata...“ ali McGonagallova je govorila zraku,jer se Harry već okrenuo i potrčao prema bolničkom krilu. Nekoliko trenutaka poslije,bio je tamo. Upao je u bolnicu,bacio torbu i pohitao do kreveta na kojemu je ležala Luna. Vidjevši u kakvom je stanju,Harry naglo stane,prestravljen. Lice joj je bilo blijedo i lagane zelenkaste boje a njezine sklopljene vjeđe bile su modre. Nešto je bolno lupalo u njezinim plućima dok je disala brzo i plitko.
„Luna...“ prošaptao je,prestravljeno je gledajući. Pao je na koljena i primio je za ruku. Strahovit osjećaj krivnje preplavio mu je srce. Grlo mu se neugodno stisnulo,a u ustima je osjećao gorak okus. Zašto je nije odveo u bolnicu? Zašto je jednostavno otišao od nje? Njegovom krivnjom ona sada leži ovdje u ovakvom stanju. Zaista se zbližio s Lunom otkako ju je malo bolje upoznao. Nikada mu nije rekla nijednu ružnu riječ,bila je odan prijatelj koji mu je pomagao i nikad ništa nije tražila zauzvrat. Proveo je dovoljno vremena s njom da shvati kako ona i nije toliko ekscentrična kakvom se na prvi pogled činila,već je bila osjetljiva djevojka interesantne,unikatne osobnosti.
Naslonio je glavu na rub kreveta,zatvorio oči i pritisnuo njenu vrelu ruku uz svoje lice.
Poljubio ju je,dovraga! Zagrlio ju je! Zbližio se s njom! Jedino mu ona nije dodijavala s neprestanim pitanjima. Uvijek je bila tu kada ju je trebao.
Ali,je li joj ikada zahvalio na tome?
Ne,naravno da nije!
Ignorirao je njezino uništeno zdravlje. Uvjerilo ga je neko besmisleno objašnjenje koje mu je dala i potom je potpuno zaboravio na nju,previše zauzet svojim „velikim problemima sa Snapeom“. A ona je sada tu ležala bez svijesti i on nije mogao ništa učiniti za nju.
„Žao mi je...“ prošaptao je.
Ali sada će biti uz nju. To je bilo najmanje što može učiniti.
„Dragi moj dječače...“ Harry je umalo poskočio zbog glasa gđe.Pomfrey. „Tako mi je žao.“
Otkako je uletio u prostoriju,Harry nije ni pogledao uokolo. Odmah je otišao do Lune. Gospođa Pomfrey je sigurno cijelo vrijeme bila tu,a da Harry to nije ni primijetio. Okrenuo je glavu prema njoj i ukočio se.
Krv mu je navrla u glavu a želudac mu se bolno skvrčio.
Do gđe.Pomfrey stajao je Snape.
Zurio je u Harryja.
Crne oči prodirale u njega s tolikim intenzitetom da je Harry osjećao kako se pretvara u hrpicu vrelog pepela. Po prvi put ovoga tjedna Snape je gledao ravno u njega,i to na takav način kakav Harry još do sada nije doživio. Imao je osjećaj da ga pogled profesora Napitaka ruši na pod.
Trepnuo je i prisilio se da skrene pogled. Srce mu je htjelo iskočiti iz prsiju. Shvatio je da gnječi Luninu ruku te se natjerao da oslabi stisak.
„Sigurna sam da želiš ostati uz nju.“ Nježno je rekla gđa.Pomfrey. To nije bio dobar znak. Očito je Luni bilo vrlo loše. „Profesore Snape,možemo li otići u moj ured? Ostavimo Harryja da bude uz svoju voljenu. Sigurna sam da je zaista shrvan.“ Harry je sklopio oči i zadržao dah. Sve bi dao da joj je mogao začepiti usta u pravom trenutku. Zašto je morala to reći u Snapeovoj prisutnosti?!
Harry je gotovo mogao osjetiti kako ga Snapeov pogled divlje prži.
„Ako Potter i njegova 'voljena' tako žele...“ glas profesora Napitaka prštao je od prezira.
Harry je odjednom poželio da ga zemlja proguta. Začuo je korake a potom i tiho škripanje vrata ureda gđe.Pomfrey.
Obuzele su ga crne slutnje.
***
„Harry,dušo?“ Harry otvori oči,osjećajući nježno lupkanje po ruci. „Kasno je.Trebao bi otići u svoju spavaonicu“,prošaptala je gđa.Pomfrey,tjeskobno pogledavajući Harryja.
Gryffindorac je protegnuo svoje uspavane mišiće. „Jeste li dokučili što nije u redu s Lunom?“ Preko lica školske bolničarke proletjela je sjenka. „Profesor Snape otkrio je da se ne radi o bolesti.“ Na zvuk imena profesora Napitaka Harryjevo srce se zgrčilo. „Rekao je da je bila planski trovana. Medaljon koji je u sebi sadržavao esenciju Incubicusa pronađen je u njenoj spavaonici. Otrov iz medaljona prodro je kroz kožu u Lunin dišni sustav,ustrajno uništavajući njezino zdravlje. Samo profesor Snape zna pripraviti odgovarajući protuotrov. Za sada ništa ne možemo učiniti,možemo samo pokušavati zaustaviti razorne učinke otrova dok ona ne uzme lijek.“
Harry je sjedio u tišini,gledajući gđu.Pomfrey razrogačenih očiju. Kada je napokon progovorio,glas mu je drhtao:
„Gđo.Pomfrey,ali tko bi htio otrovati Lunu?“
„Ne znam,dušo moja,zaista ne znam.“
Uspjevši povratiti osjet u nogama,polako je ustao ne skidajući pogled s Luninog zelenkasto-blijedog lica. U glavi mu se sve uskomešalo.
Tko bi želio povrijediti Lunu? I zašto? Ona nikome nije naudila. Tko bi mogao biti toliko zao da joj da medaljon s otrovom?
Kao u snu,podignuo je torbu s poda i polako se uputio prema istočnoj kuli dok su mu riječi 'otrovana' i 'protuotrov' još odzvanjale u ušima.
Odjednom je stao.
Što ako je Snape Luni dao medaljon? Ne,to je nemoguće! A što ako se želio riješiti Lune,da može imati Harryja samo za sebe? Ma ne,to je bilo potpuno nevjerojatno. Snape ne bi takvo što učinio. Osim toga,činilo se da profesor Napitaka ne želi više ništa imati s njim,ako je suditi po tome što se cijelog tjedna ponašao kao da Harry ne postoji. Ne,to je morao biti netko drugi. Ali tko?
Harry se nadao da će Snape spraviti protuotrov što prije. Ipak ne može odbiti pomoći učeniku Hogwartsa. Ali,što ako toliko mrzi Harryja da će odbiti pomoći njegovoj 'voljenoj'?
Ugrizao se za usnu.
Zašto je Pomfrey morala to reći dok je Snape bio tamo? Profesor Napitaka mora spraviti lijek Luni! A ako odbije,Harry će ga na to osobno natjerati!
Ne znajući ni kada,ni kako,promijenio je smjer kretanja,i nakon nekoliko trenutaka,bio je na putu prema tamnicama.
Morao je požuriti. U ovo doba noći učenici ne bi smjeli biti van svojih spavaonica. Srećom,sjetio se da u torbi ima plašt nevidljivosti kojeg je nosio sa sobom još od onog kobnog dana kada se počeo skrivati od tuđih pogleda. Sakrio se iza prvog kipa na kojeg je naišao,izvadio plašt iz torbe i navukao ga preko sebe. Trudeći se ne stvarati buku,pohitao je prema tamnicama.
Znao je da mu ideja nije dobra,ali morao je pokušati. Nikad si ne bi oprostio da Luna umre njegovom krivnjom. Snape je bio sposoban za svašta. Mora ga uvjeriti. Pod svaku cijenu!
„Kako čujem,ona luđakinja Lovegood završila je u bolnici?“
Harry se zaustavio,umalo se poskliznuvši kada je začuo visoki,posprdni ženski glas. Očito je još netko bio vani nakon dozvoljenog vremena. Polako se povukao u kut hodnika i odlučio da će pričekati dok mu ti učenici,koji god bili,ne nestanu iz vidnog i slušnog polja. Sudeći po visini i hladnoći glasa,radilo se o Pansy Parkinson. Što ona radi vani u ove sate? Ukočio se kada je začuo drugi glas,kako joj odgovara:
„Oh,da,naravno,završila je tamo.“ Glas Draca Malfoya bio je nejasan i prigušen.
Harry je oprezno provirio iza ugla,ali nije ugledao nikoga.
„Pitam se,što joj se dogodilo? Možda je netko napokon primijetio da je munjena?“ zahihotala se Pansy. Harry je nesvjesno stiskao šake,pogođen njenom zlobom i otrovnom primjedbom. Opet je provirio iza ugla,ali još uvijek nije nikoga vidio. Gdje su?
„Oh,prestani pričati i popuši mi,kujo! Da sam želio razgovor,ne bih skinuo hlače.“ Malfoyev iziritirani glas prekinuo je taj čudni razgovor,a Harry se malkice zacrvenio kad je shvatio što njih dvoje zapravo rade. Trenutna posramljenost ipak nije uspjela otjerati njegovu ljutnju. Parkinsonica i Malfoy. Oni su bili kao dva pokvarena jaja bez kojih bi škola bila puno bolja.
Začuo je mekano stenjanje i mljackanje,i shvatio da dolaze iz...spremišta. Iz onog istog spremišta u kojemu su on i Snape...
Opet je osjetio kako se crveni. Brzo se pribrao. To sada nije bilo važno. Luna. Mora se pobrinuti da ona ozdravi. Tada mu je sinulo. Malfoy je previše znao. Nije mu se sviđao njegov ton glasa. Vjerojatno je on krivac za trovanje Lune. To zločesto đubre toliko ga je mrzilo da je odlučilo otrovati njegovu 'curu'! Ali zašto je napao Lunu? Zašto njega nije otrovao? Ništa od toga nije imalo previše smisla.
Harry je pomislio na sve što se dogodilo između njega i Malfoya. Kada ga je Malfoy napao u tamnicama,Harry se sjetio da je zavikao: „Nećeš me zaustaviti!“
Zaustaviti od čega? Od osvete? Što mu je Harry uopće učinio? Kada se sve uzme u obzir,nitko se ne ponaša tako zbog jednog slomljenog nosa.
U njegovom snu,Malfoy je izgledao bijesno. Bio je bijesan na Voldemorta. Upale oči,ispijeni obrazi. Tama u sivim očima.
A Luna je sada bila u bolnici. Zadovoljstvo u Malfoyevom glasu bilo je i više nego očito.
Harry najednom shvati da trči prema Gryffindorskoj kuli punom brzinom. Više ga nije brinulo da Snape neće htjeti pomoći Luni. Malfoy je bio taj zbog kojeg se mora brinuti!
***
To je definitivno bio on! To mora biti Malfoy! On je dao medaljon Luni! Siguran sam u to!
Harry je bio na putu prema tamnicama. Išao je na posljednji sat toga dana. Sat iz Napitaka.
Prošle noći je uletio u društvenu prostoriju i istog trena izvukao prijatelje iz kreveta da im sve ispriča. Naravno,ne ulazeći u detalje kako je,i kada, uspio načuti Malfoya i Pansy. Hermiona je bila zgrožena. Ron zapanjen. Ništa neobično.
Ron mu je predložio da se sakriju,napadnu Malfoya i pošteno ga prebiju. Hermiona je potom Ronu izrecitirala nekoliko školskih pravila i savjetovala im da prije upotrebe nasilja ipak pažljivo preispitaju cijelu situaciju. Ona je i objasnila Harryju da nema nikakvih dokaza protiv Malfoya. Zapravo,Slytherin nije rekao ništa što bi ga moglo povezati s incidentom. Činjenica da zna što se dogodilo još uvijek ga nije činila glavnim osumnjičenikom.
No Harry to nije htio slušati. Znao je da je Malfoy kriv. Znao je! Pronaći će način da izvuče priznanje iz tog Slytherinskog štakora.
Zbog svega što se dogodilo,nije previše mislio na profesora Napitaka. No sada,dok se približavao učionici,osjećao je rastuću nervozu. Da li ju je osjećao zbog onog Snapeovog pogleda pri njihovom zadnjem susretu? Ili ju je osjećao zbog straha da ne primi novu dozu sveopće indiferentnosti?
To je bilo ono što ga je najviše boljelo.
Harry se trgnuo iz svog lošeg stanja u kojemu je bio čitav tjedan zbog Snapea,samo da bi opet pao natrag u njega zbog brige za Lunu i onoga što Malfoy smjera. Trenutno su sve te brige bile spojene u jednu,i kao da su povlačile Harryja u svoj nepregledni bezdan.
Snape.
Harry ga je ugledao kako izniče iz mraka,dok pelerina vijori za njim.
Začuđujuće,nekada je taj prizor stiskao njegovo srce,i umjesto da se njegovi otkucaji uspore,sada su se samo ubrzavali. U Snapeovoj prisutnosti Harry nije mogao niti misliti. Njegov mozak blokirao je sve ostalo,osim malih tračaka misli koje su nekada nešto značile ali su sada bile nadjačane nečim moćnijim i neobuzdanijim...žudnjom.
Da li mu se samo učinilo da ga je Snape pogledao dok je prolazio? Srce mu je poskočilo. No,gotovo u istom trenutku preplavio ga je val otrovne mržnje kada je ugledao Malfoya tik iza profesora.
Hermiona mu je stisnula rame,kao da se boji da bi Harry mogao skočiti na Slytherina i polomiti mu sve kosti. Da popuni kolekciju koju je započeo s njegovim nosom.
Da,ta je misao prošla i kroz Harryjev um,no već se i u prošlosti uspijevao kontrolirati u sličnim situacijama. Istina,možda ne uvijek.
Čak i kada su već ušli u učionicu,Harry je i dalje zurio u Malfoya poput sokola.
Uh,pokazat ću ja tebi,ti,ti...vrećo štakorskog izmeta!
Pogledao je prema ploči. Snape ga je motrio.
Prva reakcija mu je bila da skrene pogled. Druga; da se zacrveni.
Dovraga! Prokune on u sebi.
Zašto ga Snape promatra? Nakon što nije obraćao pažnju na njega cijeli ovaj tjedan,zašto sada? Mogao je osjetiti kako gubi prisebnost pod utjecajem tog pogleda. Sve misli su mu isparile iz glave;nije se mogao skoncetrirati niti na prepisivanje sastojaka s ploče. Malfoy je istog trena prestao postojati zbog goruće želje za Snapeom,zbog njegovog prodornog pogleda.
Srce mu je potpuno otkazalo poslušnost,i činilo je što je htjelo,divlje lupajući.
Snape ga je napokon primijetio. Trebao bi biti sretan. I bio je. Osjećaj sreće u njegovom srcu plesao je poput plamena voštanice na vjetru ali je srećom,bio potisnut nervozom koja je tinjala u njemu,i koja je vrebala priliku da preuzme kontrolu nad njegovim odmetnutim srcem.
Bilo je nečeg u Snapeovim očima što je kvarilo Harryjevu sreću. Njihov mračni izraz nadjačavao je čak i uobičajenu crninu njegovih očiju.
Harryjeve misli su se prekinule kada je osjetio guranje lakta u rebra.
„Harry“ šapnuo je Ron. „Da li si primijetio kako te Malfoy gleda?“
Harry trepne nekoliko puta.
„Malfoy?“ upitao je,a srce mu je potonulo.
„I Snape također“,umiješala se Hermiona,ali Harry ju nije čuo jer je već prelazio pogledom po Slytherinskim stolovima dok mu je krv ključala u venama. Na Malfoyevom licu vidio je trijumfalan osmijeh.
On zna da ja znam,pomisli Harry odjednom,shvaćajući. I likuje zbog toga,jer zna da mu ništa ne mogu dokazati!
Harry nije bio u stanju otrgnuti pogled s Malfoya tokom cijelog sata. Toliko se unio u planiranje kako da uništi tog Slytherinskog kurvinog sina da nije obraćao pozornost na pripravu napitka. Ionako ga ne bi znao spraviti. Zašto bi se uopće mučio?
Njegov bi pogled s vremena na vrijeme susreo Snapeov,i tad bi Harry na nekoliko trenutaka zaboravio i na Malfoya i na Lunu i na sav vanjski svijet. Srce,koje nije uspijevao kontrolirati,stiskali su napadaji sreće ali i tuge. Sjetio se kako je patio cijelog ovog tjedna,dok se Snape pretvarao da je Harry nestao s lica zemlje. Prisjećao se bolnih,samotnih trenutaka koje je proveo u svojoj spavaonici misleći na događaje iz spremišta. Naposlijetku,prisjetio se mržnje koju je osjećao prema samome sebi dok je drkao usred noći,misleći na Snapea. Nije se mogao zaustaviti,unatoč tome što ga gad tretira kao da je smeće. Ali sve su te misli trajale vrlo kratko. Pogled mu je opet privukao Malfoy.
„Primjećujem da ste odlučili kako danas nećete paziti na satu,gospodine Potter.“ Snapeov čelični glas,tik do Harryjevog uha probo mu je misli poput bodeža,tako da je umalo pao sa stolice. Snape je stajao pokraj njega,odmjeravajući ga zlokobnim,prodornim pogledom.
Harry nije mogao ne zacrvenjeti se.
„Ne samo da ste skuhali kašu koja se ni ne zavređuje nazvati napitkom,već ste i tokom cijelog sata bili iznenađujuće zainteresirani za gospodina Malfoya. Postoji li nešto što bismo trebali znati?“
Harry je začuo smijeh iz smjera Slytherinskih stolova. Gotovo je mogao vidjeti kako na Malfoyevom licu igra opaki osmijeh. Sreća i tuga u trenutku su bile zamijenjene gorućom mržnjom. Želio je nešto reći,ali ništa smisleno mu nije padalo na pamet. Mogao je samo ostati sjediti,stiskati šake koje su se tresle i truditi se ne pogledati u profesora Napitaka,jer je znao da se neće moći suzdržati.
„Ako se istog trena ne posvetite lekciji“,nastavio je Snape, „kaznit ću vas,Potteru.“
Na zvuk riječi 'kazna' Harry se napne.
„Gospodin Filch mi je rekao da niste dovršili čišćenje jednog spremišta. Možda bismo mogli učiniti nešto po tom pitanju?“ Profesor Napitaka se zlobno naceri.
Harry naglo udahne.
Ovo je zaista bio nizak udarac i prljavi trik.
Ojsećao je da tone u izmaglicu sramote i bijesa.
Pogledao je Snapea ubilačkim pogledom.
Znaš ti dobro zašto nisam završio čišćenje spremišta,prokleti gade! Mislio je on dok je sve u njemu kuhalo. Osjećao je da gubi samokontrolu i svim snagama se usredotočio na to da ostane mirno sjediti.
Snape je,kao da je čuo Harryjeve misli,podignuo obrvu. Izgledao je kao da se svim silama trudi ne nasmijati. Očito je uživao u ovome.
„Drago mi je da se razumijemo,gospodine Potter“,rekao je i otišao provjeriti sadržaje tuđih kotlića.
Dakle,čini se da se sjeća. Koji prokleti...Harry je želio opsovati Snapea ali već je ispucao sav repertoar psovki na Malfoya i ništa mu nije padalo na pamet.
Mrzim ga! Jednostavno ga mrzim! Mislio je on ljutito,dok se pakirao i ubacivao stvari u torbu. Snape se ipak,na jedan način,osvrnuo na one trenutke u spremištu. Harry je cijelog tjedna čekao na to. No nije se nadao da će biti tako hladno i naočigled cijelog razreda.
Snape ga je želio poniziti,to je sigurno. O,kako mu se to sviđalo.
No Harry mu neće dopustiti da se tako ponaša.
O ne,ne ovoga puta!
„Harry,gdje ćeš?“ uzviknula je Hermiona kada se Harry iznenada zaustavio i krenuo natrag.
„Zaboravio sam nešto. Pridružit ću vam se poslije“,dobacio joj je preko ramena.
Vratio se u učionicu,odlučan u namjeri da se suoči sa Snapeom,ali kada je profesor Napitaka podigao pogled sa svog stola,Harry je osjetio da ga sva hrabrost napušta.
„Da,gospodine Potter?“
Harry žmirne zbog tvrdoće kojom je Snape izgovorio njegovo ime.
„Vi ste- -vi ste- -„ započeo je,pokušavajući se dosjetiti kojim bi epitetom počastio profesora.
„Pažljivo,Potteru. Ja ti nisam prijatelj.“ Prijeteći ton glasa profesora Napitaka prelio je Harryju čašu.
„Ti si gad!“ vikne Harry,jer se više nije mogao suzdržavati.
Vidio je da se Snape polako diže sa stolice,posprdnog izraza lica.
„Da? A kada ste to shvatili,gospodine Potter?“ ton njegovog glasa kao da je bio pun otrova.
„Tokom cijelog tjedna čekao sam na znak,a ti si se ponašao kao da ne postojim! Kao da sve što se dogodilo između nas nije vrijedno spomena!“ riječi su izletjele iz Harryjevih usta,konačno slobodne. „Ali danas si me odlučio podsjetiti na to,kada sam skoro već sve zaboravio! I to na tako okrutan način!“ Snape je već bio pred Harryjem. Ošinuo ga je pogledom,i Harry je napokon došao k sebi. Odjednom je osjetio da gubi tlo pod nogama,da riječi gube značenje,da ništa više nije važno.
Uzmaknuo je prema zidu,osjećajući kako mu tijelo potresaju valovi vrućine,tako poznati,tako nezaustavljivi,poput vodopada.
Snape je već bio nad njim. Toliko blizu da je Harry mogao osjetiti njegov vreli dah na svome licu. Tijelo profesora Napitaka,odjeveno u crnu pelerinu,bilo je gotovo pripijeno uz njegovo. Snape se nagnnuo unaprijed i Harry je začuo tihi,mračni šapat u svom uhu:
„Neću ti nikada dopustiti da zaboraviš.“
Tih nekoliko tihih riječi prodrle su ravno u Harryjevo srce i odjeknule glasnije od divlje grmljavine.
„Mrzim te.“ Zarežao je,prikupljajući zadnju snagu,želeći pobjeći,osloboditi se od Snapeovog utjecaja.
„Mrziš me?“ profesor Napitaka podigao je obrvu a oči su mu zasjale. Harry je osjetio kako mu Snapeovo koljeno prodire između nogu i dotiče njegovu bolnu erekciju. Na Snapeovom licu pojavio se zločest osmijeh. „Pogledaj se samo. Dovoljno je da ti se približim i već ti se digne.“
Harry je silno želio da Snape jednostavno umukne. Ali profesor Napitaka već mu je bio toliko blizu da je Harry zaboravio zašto se uopće vratio ovdje i što mu je htio reći.
Kroz maglu koja mu je prekrivala oči,ugledao je Snapeov goli vrat. Želio je dotaknuti njegovu kožu,okusiti je. Poptuno je prestao razmišljati. Želio je dosegnuti ono što mu je do sad bilo skriveno i nedostupno. Nesvjesno je zgrabio crnu pelerinu i povukao je. Ruka mu je dotaknula Snapeovu golu kožu. Bila je topla na dodir. Propeo se na vrhove nožnih prstiju da usnama dotakne to privlačno mjesto. U glavi mu se vrtjelo. Zatvorio je oči.
Odjednom je sve nestalo. Snape se odmaknuo.
Harry uzdahne,otvarajući oči. Osjećao je kao da mu je upravo oduzeto nešto vrlo vrijedno.
Odjednom se pobojao da ga je Snape odlučio ostaviti ovdje samog. Nije to mogao podnijeti. Osjećao je da ne bi mogao preživjeti ako bi ga profesor Napitaka sada ostavio i ponovno ga ignorirao cijelog sljedećeg tjedna.
Ne smije otići! Ne sada!
Ugledao je blijedu,vitku ruku,ispruženu prema njemu.
„Daj mi ruku,Potteru.“
Ispružio ju je. Znao je da bi profesoru Napitaka dao što god zatraži. Prisebnost ga je napuštala. Ostala je samo žudnja. Opsesija. Luđak koji ne preza ni od čega.
Snapeova ruka ovila se oko Harryjevog zapešća i povukla ga za sobom. Posrtao je dok ga je profesor Napitaka vodio u nekom nepoznatom smjeru. Odjednom se sve smračilo. Osjećao se omamljeno,sve mu se vrtjelo. U ušima je čuo udaranje svog srca i pulsiranje krvi.
Svijeće su se upalile. Na stolu je ležala knjiga sastojaka za napitke.
Pogledao je u Snapeove oči. Muškarac ga je ošinuo nevjerojatno intenzivnim pogledom,polako spuštajući oči prema podu.
Harry je shvatio što mu Snape poručuje i to saznanje ga je pogodilo poput maljca usred utakmice. Snapeove usne izviše se u smiješak. Crne oči su se suzile dok mu je Harry prilazio.
Ne,ne radi to! Ne smiješ to raditi! Iskorištava te,zar ne vidiš?!
Ali Harry nije čuo,vidio ni mislio kako treba. Jedino je bio svjestan onoga što želi.
A želio je bilo što.
I ako je ovo bio jedini način...Ako je ovo bilo sve što može dobiti...
Njegova podsvijest vrištala je i protestirala,ali Harry ju nije slušao.
Kao u snu,vidio je samog sebe kako se postavlja u klečeći položaj i pruža ruku da dosegne svoju sudbinu.
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym