 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 1
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,388
Najnowszy Użytkownik: shoi
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 10 - Zar nešto ne nedostaje? | | | | Translation: Matea
10. Poglavlje- Zar nešto ne nedostaje?
I ako krvarim,krvarit ću
Znajući da tebi nije stalo.
Možda ćeš se jednog dana obazreti
I,jedva svjesno, upitati prazninu:
„Zar nešto ne nedostaje?“
U utorak ujutro u Velikoj Dvorani vladalo je uobičajeno komešanje,žamorenje i zveckanje tanjura i pribora. Troje prijatelja sjedilo je za stolom. Bolje rečeno,Ron i Hermiona su sjedili,dok se Harry premještao s jedne strane na drugu i dizao se sa stolice pretvarajući se da bira nešto sa pladnjeva,ili je posezao za soljenkom već po deseti put.
Harry je pročistio grlo i prestao se vrpoljiti iako nije mogao ni trenutka mirno sjediti. Stražnjica ga je boljela i gotovo kao da je nešto imao u njoj. Nešto poput vrlo duge i vrlo tvrde metle.
„Ne.“ Pokušao je zvučati što mirnije. „Ne,u redu sam.“
Nije mu promaklo da se Hermiona,koja je sjedila sučelice njemu,lagano zarumenjela i spustila pogled. Harry se pokušao namjestiti na stolici što je ugodnije mogao,i bol se malo umanjila. Nije imao pojma kako će preživjeti današnje satove. Srećom,prvi današnji sat bio je iz Obrane od mračnih sila,a na njemu su ionako rijetko kada sjedili,pogotovo otkad je taj predmet počela predavati Nymphadora Tonks.
Odjednom je krajičkom oka spazio tamnu siluetu za profesorskim stolom. Tijelo kao da mu je stresla struja. Ali ovog puta ga nije ugrijala,već ohladila.
„Nisam gladan“,promrmljao je,odgurnuo tanjur i počeo ustajati od stola. Ron i Hermiona pogledali su ga u čudu. „Vidimo se na satu.“
Dok je hodao između stolova,na sebi je osjećao Snapeov pogled. Shvatio je da zadržava dah dok je žurio van,i naposlijetku je ispustio dug izdah kad se napokon našao u hodniku. Polako je počeo hodati prema učionici.
Obećao je samom sebi da neće više misliti na njega. Da se neće prisjećati onoga od jučer. Nikad više! Morao je to izbrisati iz sjećanja,potpuno i zauvijek!
Kako je mogao biti takva budala? Kako je mogao iti pomisliti da bi Snapeu ikada moglo biti stalo do njega,imalo? Nitko ne može drugog čovjeka promijeniti. Promijeniti mu stil života. I potpuno je nemoguće prisiliti osobu poput Snapea- čovjeka bez osjećaja i suosjećanja-da se promijeni.
Požalio je što se sve ovo uopće i dogodilo,požalio je što je dopustio svom Gryffindorskom idealizmu da povjeruje kako će izvojevati pobjedu u ovoj bitci.
Bio je poražen. Poražen i slomljen. Nije više imao snage za nastavak borbe. Znao je da će,ako pokuša još jednom, sve rezultirati još jednim bolnim porazom. I nije to želio ponovo proživljavati. Već pri samoj pomisli na jučerašnji osjećaj poraza i izdaje osjećao je trnce po tijelu i želudac mu se bolno grčio. Dao je sve a zauzvrat nije primio ništa,ništa osim boli i poniženja.
Znao je da ne smije. Završilo je onako kako je on htio. Poznavao je Snapea. I zbog toga dakle,nije mogao kriviti nikog drugog doli samog sebe. Ali osjećaj nepravde ga je cijelog prožeo. Sjećanje na to kako se jučer osjećao nadjačalo je sve drugo,sve uspomene i osjećaje,zamijenivši ih razočaranjem i gorčinom.
U glavi su mu još uvijek odjekivale bolne riječi:
vNišta. Ništa. Ništa.
Te su ga riječi trgale iznutra. Pogađale su ga u mjesto koje je trebalo ostati skriveno i nepristupačno,uzrokujući bol tako snažnu da ju je bilo teško izdržati.
Oduvijek je bio ništa. To su mu govorili kroz čitavo djetinjstvo. Da nije dobar u ničemu; da nikome ništa ne znači; da nikog nije briga za njega. I to je bila istina. Dursleyevi su ga ili maltretirali ili su se ponašali kao da on ni ne postoji. Bio je poput duha; beskorisan, nevidljiv, bezvrijedan. Bio je ništa svakome.
Hogwarts je to malo promijenio. Ali još uvijek se bojao da će jednog dana netko odlučiti da je on beskoristan i predivan san će se završiti. Svi su ga gledali kao heroja,kao Dječaka Koji Je Preživio. Ali da je itko otkrio kako je on samo običan tinejdžer koji ne zna mnogo toga... opet bi bio nitko i ništa. Možda je upravo zbog toga uvijek bio prvi u redu za borbu,uvijek pomagao svakome,radio sve i svašta,čak i preko svojih mogućnosti. Drugi su govorili da je hrabar...ali on je znao da to nije istina. Ono što ga je navodilo da sve to radi bio je...strah. Strah od odbacivanja. Strah od vraćanja u ormar ispod stuba,gdje će opet biti beznačajan i gdje će plakati u mraku.
Zbog toga nije mogao podnijeti kada ga je Snape tretirao s nepoštovanjem nakon onog incidenta u spremištu. Ponašao se kao da Harry ne postoji,kao da ga uopće nije briga za njega...i to je Harryja boljelo više nego Snapeov prezirni pogled i posprdni smiješak. Puno više od poniženja i sramote. Ništa nije toliko boljelo poput saznanja da Snapeu ne znači ama baš ništa.
Ne! Neće više misliti o tome! Mora to zapečatiti negdje duboko u sebi. Na mjesto na koje,ovog puta,nitko neće doprijeti,koje nitko neće moći vidjeti.
Zašao je iza ugla i naglo stao. U dnu hodnika ugledao je poznatu plavokosu pojavu. Luna je očito čekala nekoga tko je trebao pristići tim hodnikom,blizu učionice prema kojoj je Harry krenuo.
Harry je krenuo prema njoj,hodajući polagano da je ne preplaši i da ne izazove preveliku buku.
„Mogao bi hodati malo tiše,Harry,“ iznenada je začuo njezin glas kad je bio na samo nekoliko koraka od nje.
Dovraga! Kako je znala da sam to ja?
„Što ti radiš ovdje?“ Prošaptao je,zaustavljajući se pored nje.
„Ne mogu ti to reći“,rekla je,također šaptom,i okrenula glavu prema njemu. Zatim je pogledala niz hodnik,pomno motreći zidove i strop. „Dugouhi šiljavci naš špijuniraju“.
„Što?“ Harry trepne,slijedeći Lunin pogled,ali hodnik je bio prazan. „Ali ovdje nema nikoga.“
„Oni i žele da ti to misliš. Zbog toga mogu lako prisluškivati. Jer ih nitko ne može vidjeti,“ objasni Luna.
Harry se na trenutak zamislio nad ovom uvrnutom logikom. Luna mu mahne da joj priđe bliže. Prislonila mu je usne uz uho i prošaptala: „Možeš li možda nabaviti naranče?“
„Što?“ Harryja je ovo potpuno zbunilo. „Kakve naranče? Za što?“
„To ih plaši“,objasni mu Ravenclawka zavjereničkim šaptom. „Boja i miris naranči. Iako mogu poslužiti i mandarine.“
Harry je odustao od toga da pokuša razumjeti ovu djevojku. Bilo je to previše za njega. Čak i misteriozna omotnica,koju je stiskala u ruci,nije bila vrijedna njegovog mozganja.
Ostavio je Lunu u hodniku i nastavio dalje. Bio je prvi u učionici,što i nije bilo ništa čudno,s obzirom na to da je otišao usred doručka. Više od toga iznenađivalo ga je Lunino ponašanje. Tek je sinoć puštena iz bolnice. Zbog svega ovoga,zaboravio ju je pitati kako se osjeća.
Okrenuo se da krene natrag k njoj s obzirom na to da trenutno nije imao prečeg posla,ali prije no što je došao do kraja hodnika,skamenio se vidjevši tri poznate pojave kako se pojavljuju iza ugla. Istog trenutka prepoznao je Crabbea i Goylea. Ali s njima je,umjesto Malfoya,bio Zabini.
Harry skupi hrabrost i pripremi se za njihovo sprdanje te odluči proći pokraj njih što je brže mogao.
Možda ga neće napasti- -
„Potteru,što ti radiš ovdje?“ Zabini se nasmiješi,prepriječivši mu put. „Čekaš onu ružičastu vještičurinu? Jesi li se i u nju zaljubio?“
Što?
Harry naglo udahne,zaustavljajući se,i ošine Zabinija iznerviranim pogledom.
O čemu on to dovraga govori?
„Ah,vidim da ne kužiš“. Zabini kao da mu je čitao misli. „Hoće li tvoja velika ljubav biti ljubomorna,Potteru?“
O kome on to govori ? O Luni?
„Miči mi se s puta“,ispali Harry,pokušavajući proći pokraj njega,ali činilo se kao da su Crabbe i Goyle zablokirali svojom veličinom cijeli hodnik.
„A što ćeš mi učiniti? Hoćeš li se otići požaliti Snapeu? Jučer nisi skidao oči s njega. Sigurno ga je to natjeralo da zadovolji svaki prohtjev svoje male kuje,zar ne,Potteru?“
Harry se ukočio,osjetivši kako mu um preplavljuje osjećaj ledene strave.
Primijetio je! A ako je on to uspio primijetiti,cijeli Slytherinski dom će uskoro saznati...skupa s Malfoyem...
„Što je bilo,Potteru? Izgubio si dar govora,ili se samo prisjećaš vrućih trenutaka između vas dvoje? S obzirom na to kako si ga jučer gledao,mora da te je dobro izjeb- -„
„Što se ovdje događa?“ Visoki,hladni glas prekinuo je dotok okrutnih riječi koje su dolazile iz Slytherinovih usta. Malfoy se pojavio iza Zabinija. Oči su mu se suzile kad je ugledao Harryja. U njima se ogledala goruća mržnja. Otrovna i neobuzdana.
Harry se lagano lecne ali odluči da se neće dati isprovocirati ni pod kojim uvjetima. Bez obzira na sve što bi Malfoy mogao reći- -
„Baš sam govorio Potteru kako se divimo njegovom nastupu na jučerašnjem satu iz Napitaka. Te snene oči,te zavodljive geste...“ nastavljao je Zabini,a Crabbe i Goyle su se gušili od smijeha držeći se za trbuhe. „Znaš što ja mislim,Potteru? Da ste ti i Snape stvarno- -„
„Umukni!“ ispali Malfoy odjednom,nakon čega su se Crabbe i Goyle gotovo istog trena utišali. Zabini se zaustavi i pogleda Malfoya sumnjičavim pogledom,dok mu je ovaj uzvraćao pogledom koji bi mogao i ubijati. „Nisi vidio ništa. Razumiješ li me?“ završi on ne skidajući očiju sa Slytherinovog lica,koje se namrštilo u izrazu nerazumijevanja. Zabini otvori usta da nešto kaže,ali Malfoy istog trena podigne glas,drhteći od suzdržanog bijesa. „Nisi primijetio ništa. Ako nastaviš i dalje širiti tu priču,to će biti zadnje što ćeš napraviti u životu.“
Tišina je zavladala hodnikom. Zabini polagano,s teškim naporom kimne glavom,grizući zube.
„Hajdemo“, reče Malfoy i krene prema učionici,udarivši Harryja u rame dok je prolazio pored njega,ali ga nijednom ne pogledavši. Crabbe i Goyle slijedili su primjer svog vođe. Zabini je počastio Harryja još jednim bijesnim pogledom,i krenuo dalje da se pridruži ostalima.
Harry je ostao stajati nasred hodnika,potpuno bez teksta. Misli su mu se uskomešale u glavi dok je nastojao shvatiti što se upravo dogodilo.
Što je sve ovo trebalo značiti? Zašto ga je Malfoy obranio? Očekivao je da će se,kao i obično,pridružiti Zabiniju i svojim gorilama. Tako je bar uvijek bilo. Zašto je,umjesto da maltretira Harryja,prekorio Zabinija i razbjesnio se na njega govoreći mu da zaboravi sve što se dogodilo? Što se promijenilo? Je li nešto isplanirao sa Snapeom? Ali ako su bili u dogovoru,Snape ga ne bi kaznio kad je napao Harryja. Ili je to možda samo trebala biti krinka tako da Harry pomisli da su na ratnoj nozi? Ali kako su mogli biti na ratnoj nozi kad su obojica Voldemortovi sluge? Istina je da je Snape špijun,ali Malfoy ne zna za to.
Što se događa,dovraga?
Najgore od svega bilo je to što je Zabini primijetio Harryjevo ponašanje. Harry je bio svjestan rizika,ali nije razmišljao o posljedicama. Bio je potpuno slijep. A ako je Zabini zamijetio,koliko je još ljudi shvatilo što se događa? I što je sa Gryffindorima? Da li su i oni što primijetili?
Harryja je obuzela panika.
Možda ga više nitko nije vidio? Nitko ga jučer nije mogao vidjeti. Ni jutros za doručkom. No,možda su primijetili,ali mu nisu rekli? Vjerojatno su se još uvijek bojali Snapea,koji bi ih oštro kaznio da su insinuirali kako se nešto događa između njega i Harryja.
Tada mu je svanulo.
To je to! To je razlog zašto se Malfoy suzdržavao. Bojao se da Snape ne sazna. Takvo ponašanje bilo je nerazumno za ijednog Slytherina,ali tko je mogao znati što mu je Snape učinio,ili rekao... Ali boji li se Malfoy zaista Snapea u tolikoj mjeri? To bi objasnilo zašto je napao Lunu umjesto Harryja.
„Harry,izgledaš kao da si vidio Znaš-već-koga. Jesi dobro?“ Tonksin zabrinuti glas probio se kroz izmaglicu Harryjevih misli i vratio ga u sadašnjost. Profesorica je stajala pored njega,držeći aktovku u rukama i pomno ga motreći.
„Oh,ne,nije ništa. Sve je u redu,zaista“ blijedo joj se nasmiješio.
***
Slijedećih nekoliko dana Harry se ponašao kao da je potpuno odsutan duhom. Lutao je hodnicima,zadubljen u misli,i nije pričao ni sa kime. Popodneva je provodio sjedeći u knjižnici ili čitajući knjigu u spavaonici. Hermiona i Ron bili su pomalo zbunjeni takvom promjenom njegovog ponašanja. Pokušali su razgovarati s njim,ali on je bio krajnje rezerviran i tih. Rijetko se smijao,rijetko je pričao. Izostao je sa treninga metloboja,žalivši se na glavobolju. Umjesto da trenira,počeo je posjećivati Hagrida i pomagati mu oko praskavih repana.
Sa Ronovog i Hermioninog gledišta,postao je introvertiran,vječno zaposleni samotnjak. Oboje su bili zabrinuti za njega ali nisu mogli ništa učiniti ni ublažiti depresiju koja je vladala oko njega.
Nijedno od njih nije znalo da se Harryjeva osamljenost dogodila zato što je odlučio kako se neće doticati ničega što bi ga potaknulo da razmišlja o Snapeu i onome što se zbilo između njih dvojice. To je zahtijevalo veliku snagu volje,i čak uza sav trud, sjećanja bi mu se ponekad vratila poput bumeranga,pogađajući ga u najgorem mogućem trenutku. Želio je sve zaboraviti,a najbolji način za to bilo je da zaposli um nečim drugim.
Harry nije ništa planirao. Pustio je da stvari idu svojim tokom. Jednostavno se bacio na učenje koje mu nije dopuštalo da misli na to kako ga je Snape tretirao. Hranjenje praskavih repana i izbjegavanje njihovih otrovnih žalaca bilo je i više nego dobra zanimacija.
Morao je odustati od Metloboja,jer mu je sjedenje na metli bilo prebolno...no,učenje je također bilo odličan način da odvrati misli na drugu stranu.
Sve te aktivosti savršeno su popunile prazninu koju je profesor Napitaka ostavio u njemu.
Shvatio je da se potpuno predao.
Izbjegavao je Snapea što je učinkovitije mogao. Prešlo mu je u naviku da bježi sa obroka kad bi se Snape pojavio,ali nijedan put nije pogledao prema crnoj silueti. Osjećao je da ga Snape uvijek gleda. Ali prije bi pojeo grah sveokusnjak s okusom bljuvotine nego što će oprostiti tom čovjeku za sve ono što mu je priuštio.
Sljedeći sat iz Napitaka se brzo približavao i sa svakim trenutkom Harry je sve više paničario. Tijekom vikenda pokušao se psihički pripremiti za to,ali već pri samoj pomisli da će se morati sresti sa Snapeom,u onoj učionici, osjećao je kako mu neka nevidljiva sila pritišće želudac i pluća.
Snape se,na Harryjevo olakšanje,nije pojavio na doručku u petak,ali je došao na ručak,što je Harryja odmah ostavilo bez apetita. Odmah nakon večere trebao se održati sat iz Napitaka kojeg se Harry toliko bojao. Sve je to značilo da nije uspio pojesti ni zalogaja,što nije promaknulo Hermioni.
„Harry,moraš pojesti nešto! U zadnje vrijeme jedeš manje nego kućni vilenjak. Nećeš imati snage za učenje,“ prekoravala ga je ona dok su s ostalim učenicima napuštali Veliku Dvoranu i hodali prema tamnicama.
„Koji je ovo miris?“ prekine je Ron njuškajući u svim smjerovima.
„Kakav miris?“ Neville se zaustavio iza njih. Hermiona se također zaustavila i počela njuškati. „Miriše na...na veliku količinu narančinog soka...“
„Merlinovih mi hlača!“ vikne Ron,širom otvorenih očiju zureći u nešto što se žurno kretalo hodnikom. I ostali su se okrenuli ,ostavši bez teksta.
Luna je išla u njihovom smjeru. Na glavi joj bijaše ogroman šešir na kojem je počivala hrpa napol zdrobljenih,napol prerezanih i iscijeđenih naranči. Na samom vrhu bila je zdjela puna narančinog soka koja se pri svakom njenom koraku prelijevala s lijeva na desno i prolijevala se po kamenom podu. Učenici su prolazili pokraj nje u čudu,upirući prstima u nju i smijući se ispod glasa. Hermiona je izgledala kao da ju je ošinuo grom dok je Ron otvarao i zatvarao usta poput ribe na suhom. Kada je prolazila pored njih,nekoliko je naranči odletjelo sa šešira i uz gnjecav zvuk sletjelo im pod noge. Usta su im bila puna sline zbog reskog mirisa voća. Luna je uz to,nosila i ogrlicu načinjenu od mandarina a naranče je natrpala i u džepove pelerine. Odsutno im se nasmiješila i produžila dalje,pjevušeći nešto ispod glasa. Još uvijek je stiskala onu omotnicu u šaci.
Hermiona je zatresla glavom.
„Može li mi itko objasniti zašto ima ONO na glavi?“
„To je za zaštitu od Dugouhih Šiljavaca“,odgovori Harry mirno,izgubljen u mislima.
„Za zaštitu od ČEGA?“ Hermiona je izgledala potpuno zgromljeno.
„Zato da ne prisluškuju“,nastavi Harry objašnjavati odsutnim glasom,još uvijek obuzet mislima. Nije primijetio kako ga svi gledaju.
„Harry“,započne Hermiona,boreći se da ostane staložena. „Možeš li mi objasniti- -„
„Ne idem na Napitke,“ ispali Harry kao iz topa. Ovo je bilo toliko neočekivano da je iznenadio i samoga sebe.
„Što?“ Ron je prekinuo tišinu koja je zavladala nakon tih riječi. Pogledao je Harryja kao da mu je upravo izrasla druga glava.
„Ne možeš,Harry!“ reče Neville. Glas mu je drhtao a oči su mu bile širom otvorene. „Ubit će te! Ne zaboravi da se radi o Snapeu!“
„Boli me glava i osjećam se bolesno. Ne mogu otići na Napitke“,odlučno odvrati Harry samouvjerenim glasom.
„Dobro onda,otiđi do gđe. Pomfrey i reci joj da ti da nešto. Moraš otići na sat!“ Ron ga je pokušao uvjeriti. „Znaš i sam što bi sve Snape mogao učiniti. Mogao bi se lako razljutiti na tebe i učiniti ti isto ono što je učinio i Malfoyu“.
„Ne,“ reče Harry,osjećajući navalu bijesa.
Ništa nisu razumjeli!
„Ali Harry- -„ Ron nije htio odustati,kada ga odjednom,oštrim glasom,prekine Hermiona.
„Prestani! Harryja boli glava,zar ga nisi čuo?“ Ron i Neville zatvorili su usta,gledajući je u čudu. „Otiđi u spavaonicu,Harry. Ja ću reći Snapeu da ti je bilo loše i da nisi mogao doći.“
„Jesi li ti poludjela?“ sikne Ron. „On neće nikada- -„ ali umukne u pola rečenice,vidjevši pogled kojim ga je Hermiona počastila.
„Hajdemo sada,inače ćemo zakasniti“, ispali ona u Ronovom i Nevilleovom smjeru.
Harry je gledao u prijateljicu pun zahvalnosti,a onda se okrenuo i otišao prema društvenoj prostoriji. Želio se što prije naći u udobnoj i sigurnoj spavaonici.
Nije to bio mudar potez,ali što je drugo mogao? Kako bi mogao sjediti mirno u učionici i gledati u stol na kojem su on i Snape- -
Ne! Ne smije misliti na to!
Ova dva sata utrošit će na čitanje knjige. Zaokupit će se time i misli mu neće lutati.
Uopće ga nije bilo briga za moguće posljedice. Najvažnije mu je bilo što je uspio izbjeći suočavanje sa Snapeom. Čak i da Snape uopće primijeti njegovu odsutnost,s obzirom na to da mu Harry ne znači ništa - -
'Ne. Prestani!' prekorio je samog sebe u mislima dok je ulazio u praznu društvenu prostoriju i polako se penjao stubama do spavaonice. Bacio se na krevet i zagledao u strop. Poslije nekog vremena ga je počela pritiskati tišina,gotovo mu zvoneći u ušima. Činilo mu se kao da svaki njegov pokret odzvanja čitavim dvorcem. Tada začuje zvuk pomicanja portreta.
Netko je ušao u društvenu prostoriju! Ali tko? Svi su bili na satovima!
A što ako je... ako je Snape došao za njim?!
Oh,sranje!
Skočio je s kreveta,izvadio plašt nevidljivosti iz torbe i navukao ga na sebe točno u trenutku kad se zvuk koraka začuo pred samom spavaonicom. Zabio se u kut sobe ne dišući. Mogao je čuti kucanje vlastitog srca. Taj mu se zvuk činio glasnim s obzirom na tišinu koja je vladala oko njega. Dao bi sve da ga može utišati.
Koraci su se zaustavili pred vratima. Tako je napeto zurio u njih da je počeo osjećati kako mu oči suze. Vrata su se otvorila,tiho škripajući i - -
- - Hermiona je ušla. Harry osjeti takav nalet olakšanja da se skoro rastopio u lokvicu na podu. Hermiona je pogledala po sobi i upitala:
„Harry,jesi li ovdje?“
Harry je skinuo plašt.
„Što se dogodilo?“ upita je,osjećajući kako se olakšanje pretvara u nervozu. Hermiona je imala vrlo ozbiljan izraz lica.
„Snape me poslao. Rekao je da ga nije briga kako se osjećaš i da se moraš nacrtati na satu što prije. I ako ne dođeš,rekao je da će on doći po tebe.“ Napravila je pauzu,tužno gledajući Harryja. „Stvarno je bijesan,Harry. Bilo bi bolje da si jednostavno otišao na Napitke.“
Harry je osjetio napadaj panike. Nije mogao otići! Pogotovo sada! Snape će ga uništiti! Ali nije mogao ni ostati ovdje. Snape je zaprijetio da će doći po njega. Kakav je nered napravio... Ali kako je mogao znati da će se Snape tako razbjesniti? Harry nije računao na to. Zašto je sada Snapeu toliko bitan? Želi li ga poniziti još više? O ne,neće mu to dopustiti!
„Dođi sa mnom,“ reče on i zgrabi Hermionu za ruku. Prebacio je plašt nevidljivosti preko njih i odveo ju niza stube u društvenu prostoriju pa u hodnik.
„Gdje idemo,Harry?“ upitala je kada su se spuštali niza stube i žurno prolazili pored učionica. „Tamnice su u drugom smjeru“.
„Ne idemo prema tamnicama“,tiho joj odgovori. „Nemam namjeru postati trofej na zidu Snapeove sobe jednom kad završi sa mnom. Znaš da me nikad neće pustiti na miru.“
Hermiona naškubi usne.
„Ti si kriv što si sad u takvoj situaciji. Mogao si naprosto otići na sat umjesto da se skrivaš u spavaonici.“
„Ako mi želiš pametovati,znaj da si to trebala učiniti ranije,umjesto što si mi dala podršku da odem. Mislim da je sada malo prekasno za to.“
„Htjela sam ti pomoći!“ sikne ona tiho dok su se spuštali niza stube.
„Još uvijek mi možeš pomoći,“ reče joj Harry,zaustavljajući se pred vratima koja su vodila u bolničko krilo. Pogledao je ravno u njezine smeđe oči i upitao ju: „Hoćeš li mi pomoći?“
Hermiona je izgledala kao da se u njoj odvija neka teška borba. Pozorno je motrila Harryja,baš kao da važe izglede „za“ i „protiv.“
„Molim te“,reče joj on tiho,gledajući je umilno. To ju je vjerojatno slomilo jer je nakon toga lagao kimnula glavom i rekla:
„Što trebam učiniti?“
„Otići ćemo unutra zajedno,“ Harry pokaže glavom na vrata. „Ja ću se pretvarati da imam glavobolju. Ti ćeš reći Pomfrey da me glava zaboljela na satu Napitaka i da si me morala dovesti ovdje. Ja ću se pobrinuti za ostalo.“
Hermiona ga nesigurno pogleda.
„Želiš da lažem?“
Harry se jedva suzdržao da ne preokrene očima.
„Da,Hermiona,učini to za mene. Osim ako ne želiš vidjeti kako će me Snape oderati?“
Hermiona se ugrize za usnu.
„Ali samo ovaj put. Zato što si mi prijatelj,Harry. Sljedeći put kad budeš htio pobjeći sa sata,sjeti se da mi duguješ i odustani od tog nauma,je li u redu?“
„Obećajem“.
***
Harry se vratio u spavaonicu i s uzdahom pao na krevet. Sve je išlo po planu. Pomfrey nije postavljala nepotrebna pitaja i napisala mu je ispričnicu,koju je Hermiona odnijela Snapeu. Također mu je otišla reći kako će Harry provesti cijelo popodne u bolnici,za slučaj da Snape odluči potražiti Harryja i „odvući ga natrag silom.“ Pomfrey je,naravno, u Harryja htjela uliti cijelo tuce raznih napitaka i zadržati ga u bolnici do jutra,ali je Harry,nakon što je popio prvu dozu,slagao kako se već osjeća mnogo bolje i kako će otići u spavaonicu malo odspavati. Također joj je obećao da se neće dizati iz kreveta. Dala mu je još jedan napitak,i nakon što joj se Harry zahvalio,vratio se u društvenu prostoriju. Malo ga je pekla savjest zato što joj je lagao,ali zaista nije imao drugog izbora. Bio je to jedini način da se spasi.
Snape se sada mogao ljutiti na njega koliko je htio. Dobio je ispričnicu,i nije mu ništa mogao. A što se tiče sljedećeg sata... Harry će već smisliti nešto.
Iz kovčega je izvadio knjigu koju je već mnogo puta čitao, „Leteći s Topnicima“,i udubio se u čitanje,kuneći se da više neće misliti ni na Snapea ni na Napitke.
Ali iz trenutka u trenutak na um su mu padale razne sumnje,dok mu se želudac grčio od straha i nervoze.
Uvjeravao je samog sebe da se nema čega bojati. Ništa mu se ne može dogoditi. Snape neće doći za njim. Neće ga slijediti. Neće vrebati na njega u hodnicima i neće...
Dosta više s ovim! Ovo mora prestati!
Nije se mogao koncentrirati na čitanje. Odložio je knjigu i počeo sređivati kovčeg. Ispraznio je njegov cijeli sadržaj na pod i počeo vraćati stvari unutra,stavljajući knjige na jednu stranu a odjeću na drugu. No nakon nekoliko minuta,uhvatio je samog sebe kako stavlja stvari u kovčeg nasumično,radeći još veći nered nego prije.
Uzdahuo je i sjeo na pete,naslanjajući čelo na hladni poklopac kovčega. Disao je teško i brzo,pokušavajući smiriti svoje uzlupano srce.
Sve će biti u redu,ništa se ne može dogoditi. Ovo je bio samo jedan sat- -
Odjednom je začuo korake na stubama. Strah mu je paralizirao srce. Ne razmišljajući što čini,skočio je s poda i izvukao štapić,ciljajući u vrata- -
- -na kojima su se pojavili Neville i Ron.
Harry je ispustio uzdah olakšanja,ali osjećaj napetosti u njemu nije popustio. Obojica su izgledala kao da su upravo pretrčala najmanje 10 kilometara. Imali su tamne kolobare oko očiju i izraze lica koji su odavali da su preživjeli okrutno mučenje.
„Što se dogodilo?“ upita ih Harry zabrinuto. Ron ga počasti dugim,predbacivačkim pogledom.
„Snape“,odgovori mu on otrovnim glasom punim mržnje. Harry osjeti kao da ga je stresla ledena struja zaledivši mu sve dijelove tijela.
„Što je učinio?“ upitao je,trudeći se smiriti drhtanje glasa. Neville je odšetao do svog kreveta i bacio se na njega s očitim olakšanjem.
„Što je učinio?“ sikne Ron. „Što je učinio?! Da sam znao kako će sve završiti,odvukao bih te na sat,makar i silom! Izgubili smo skoro stotinu bodova zbog tebe!“ zavikao je,probadajući Harryja pogledom koji je odavao bijes i gorčinu. Harry pokuša progutati knedlu ali grlo mu je bilo potpuno stisnuto. „Nikada,u svih ovih 6 godina,nisam vidio Snapea u takvom stanju!“
„U stanju...ljutnje?“ upita Harry tiho,usrdno se nadajući da će ga prijatelj opovrgnuti,ali je istog trena shvatio da se prerano ponadao.
„Ljutnje?! Malo je reći. Izgledao je kao lud čovjek! Samo što mu para nije na uši izlazila i svi smo bili sigurni da nećemo izaći iz učionice u istom stanju u kojem smo ušli.“
„Ne razumijem. Mislim,ipak mu je Hermiona donijela moju ispričnicu“,reče Harry,pokušavajući posložiti dojmove u glavi.
„A ti misliš da je njega briga za tvoju ispričnicu? Istog trena ju je rastrgao i bacio u koš za smeće!“
Harry razrogači oči.
„Svih nas je natjerao da pijemo raznorazne napitke“,oglasi se Neville,glave zabijene u jastuk. „Najgori je bio ovaj zadnji...“
„Svi su počeli skakati kao luđaci,nismo se mogli zaustaviti“,objasni Ron potreseno. „I sve to zbog tebe! Zato što ti nisi došao! I stalno smo gubili bodove. Neville je izgubio petnaest bodova samo zato što ga je pogledao.“
„Što?“ Harry nije vjerovao svojim ušima. „Ali...kako sam ja to mogao znati? Nije moja krivica- -„
„Nije tvoja?!“ Ron je praktički vrištao. „Nije tvoja?! Naravno da je tvoja krivica,dovraga! Stalno nas je podsjećao na to tokom sata,dok smo morali ispijati sve one odurne napitke! Rekao je da to činimo zato što se ti nisi pojavio! I ako se već ne može istresti na tebe,da ćemo onda svi mi platiti punu cijenu za tvoje ponašanje,jer smo ti prijatelji!“ Ron se tresao od bijesa. Da slikovito prikaže što se događalo u učionici,počeo je imitirati Snapeov glas: „Tvoj se dragi prijatelj nije pojavio,gospodine Weasley,i ne može te sada spasiti“. „Gospodine Longobottom,zamolit ću vas da ne gledate na Potterovo prazno mjesto,zato što on nije ovdje.“ „Gospođice Granger,budući da se gospodin Potter nije pojavio,vi ćete dobiti ocjenu za njegov napitak. Trol.“
Harry je stajao osupnut,slušajući sve ovo širom otvorenih usta,i nije mogao vjerovati.
Ali bilo je nemoguće da je njegova odsutnost sa sata mogla ovoliko razbjesniti Snapea. Nije mu ništa bilo jasno. Zar on ne bi Snapeu trebao značiti ništa...?
Ron se svalio na krevet i zario lice u dlanove. Osjećaj krivnje pogodio je Harryja poput udarca grane Napadačke Vrbe. Zbog njega su svi morali ono pretrpjeti. Toliko se bojao suočavanja sa Snapeom da je doveo druge u opasnost. Ali kako je mogao znati da će sve ovo otići tako daleko?
Dobro,istina,riječ je o Snapeu... Mogao je predvidjeti njegovo ponašanje.
„Oprostite“,tiho je promrmljao,osjećajući se kao najveća svinja. „Žao mi je što sve to morali proći. Nisam htio da tako završi. Nisam razmišljao- -„
„Onda bi trebao napokon početi misliti“,ispali Ron,ne gledajući ga. „I predobro znaš kakav je Snape. Možda bi drugi prihvatili tvoju ispriku,ali ne i on. Znaš ga. Znaš na što je sve spreman.“
O,da,Harry je i predobro znao...
„A gdje je Hermiona?“ Upitao je,najednom shvativši da se ona nije vratila s njima. Ron slegne ramenima.
„Rekao joj je da mora ostati nakon sata. Ne znam zašto.“
Harryja je zapljusnuo još jedan val straha i krivnje.
A što ako se Snape odlučio osvetiti Harryju pa namjerava srušiti Hermionu s godine?
Ma ne,ne bi on to učinio. Ali slušajući Ronovu priču,imao je dojam da je Snape spreman na sve.
„Dobro si nas uvalio,Harry.“ Hermionin glas,koji je dopirao s vrata,učinio je da Harry poskoči. Djevojka uđe u sobu. Lice joj je bilo napeto.
„Hermiona...“ uzdahne on od olakšanja. „Kako mi je drago što je sve u redu s tobom.“
Pogledala ga je u čudu.
„A zašto misliš da mi se nešto dogodilo?“
„Ron mi je rekao da te je Snape zadržao nakon sata“,objasni joj Harry,zureći netremice u nju. „Što ti je rekao?“
„Na nesreću,ništa lijepo. Rekao mi je da ti poručim kako s njegovih satova nema izostajanja. Također ti je poručio,ako se ne pojaviš na sljedećem satu,da će te potražiti i dovući te na sat. I kako ti tada nijedna isprika neće pomoći. A ako mu se usprotiviš,da ćeš požaliti što nisi već odavno pobjegao iz Hogwartsa.“
Harry ju je gledao ,šokiran. Nije znao što da misli o ovome. Zvučalo je zaista...zastrašujuće.
Proguta knedlu i upita:
„Je li rekao još nešto?“
„Da. Rekao je da se moraš pripremiti za sljedeći sat,jer te očekuje test iz ovoga što smo danas radili.“
Harryju padne mrak na oči.
I što sada da učini? Snape ga je očito ucjenjivao. To nije bilo u redu! Pogotovo poslije svega što se dogodilo. Kako je mogao očekivati da će Harry jednostavno sve zaboraviti i bez problema se vratiti svakidašnjem životu? Kako je mogao očekivati da će zaboraviti svoje osjećaje? Snape ga nema pravo ucjenjivati i zlostavljati mu prijatelje!
„Harry?“ Hermionin tihi glas jedva se probio kroz oluje koje su bjesnjele u Harryjevom umu. Pozorno ga je gledala a lice joj je bilo vrlo ozbiljno. „Mislim da znam o čemu razmišljaš,ali ne smiješ to ponovno učiniti. Moraš otići na sljedeći sat.“ Spustila je glas do šapta tako da Ron i Neville ništa ne čuju. „Što god da ti je učinio,molim te,otiđi na sat u ponedjeljak. Ako ne odeš,stvari mogu vrlo nepovoljno završiti za tebe. A i za nas također.“
Harry se ugrize za usnu
„Snape mi nije ništa učinio“,zareži on tiho,trudeći se zvučati ravnodušno i prikriti drhtanje u glasu izazvano njezinim riječima.
„Ako ti tako kažeš...“ spustila je pogled na pod,pogledavši ga potom očiju punih tuge,okrenula se i otišla.
***
Harry nije otišao na doručak u subotu. Odlučio je da će njegova hinjena glavobolja biti uvjerljivija na taj način. Ali kada je došlo vrijeme večere,bio je toliko gladan da ga čak ni mogućnost da susretne Snapea nije mogla zaustaviti. Pogotovo otkad je Hermiona Nevilleu i Ronu zabranila da mu odnose ikakvu hranu. Rekla je da Harry mora snositi posljedice za jučerašnje ponašanje i suočiti se s onim od čega uporno bježi.
Harry je slao dovraga njenu percepciju i namjerno pogađanje njegovih slabih točaka. Ponekad je sanjao o tome da je Hermiona malo manje inteligentna.
Tijekom večere osjećao je kako svi zure u njega. Ti pogledi nisu bili ni ohrabrujući niti prijateljski. Pogotovo od Gryffindora i Slytherina sa šeste godine. Snape nikoga nije štedio na jučerašnjem satu,iako su,kao i obično,Slytherini malo bolje prošli. Sada su ga bijesno pogledavali ali ništa nisu mogli učiniti jer je predstojnik njihovog doma također bio prisutan za profesorskim stolom.
Harry je jasno osjećao pogled crnih očiju kako mu se zabija u leđa poput bodeža,ali je odlučio da neće pogledati Snapea,bez obzira na sve. Čak i da profesor počne plesati kankan na stolu...
Bilo kako bilo,prisutnost profesora Napitaka ga je,kao i obično,učinkovito lišila apetita. Jedva je povečerao,i zajedno sa ostalim učenicima,napustio Veliku Dvoranu. Još uvijek je bio nervozan ali je barem imao pun želudac.
„Potteru!“ Oštar glas prolomio se zrakom dok je Harry s prijateljima hodao prema društvenoj prostoriji. U prvom trenutku se ukočio,paraliziran strahom i tek je nakon nekoliko trenutaka shvatio da se ne radi o Snapeovom glasu. Okrenuo se i ugledao skupinu Slytherina kako hoda prema njemu,sa Zabinijem na čelu. Izrazi njihovih lica nisu pokazivali želju da ga pozovu na popodnevni čaj.
Ohrabrio se,spreman da odbije od sebe svaku provokaciju i verbalni napad. Prisjećajući se kako su ga gledali tijekom večere, sumnjao je da će ga pustiti na miru,pogotovo nakon onoga što su zbog njega pretrpjeli na jučerašnjem satu iz Napitaka. Bio je prilično siguran da ga cijela škola krivi za to.
Iznanadio se što je predvodnik skupine bio Zabini a ne Malfoy.
Ipak,prije nego što je ijedan Slytherin uspio otvoriti usta,visoka mršava silueta pojavila se pred njima.
„Vratite se u tamnice“,zareži Malfoy,gledajući ih nadmoćno. „Ja ću srediti Pottera.“
Jedno su ga vrijeme samo promatrali,vjerojatno vagajući izglede a zatim su kimnuli i poput čopora poslušnih zmija,okrenuli se ostavljajući plijen svome vođi. Nekoliko njih se okrenulo da vidi kako Malfoy blati Pottera,ali je Draco čekao dok svi nisu nestali na stubama koje su vodile prema tamnicama. Zatim se okrenuo prema Harryju i bijesno ga pogledao.
U njegovim se očima ogledalo još nešto. Zadrška.
Izgledalo je kao da se Mlafoy bori sam sa sobom. Ali s čime se borio,to Harry nije mogao pogoditi.
„Potteru“,sikne Slytherin suženih očiju. „Moramo razgovarati.“
„Što hoćeš od njega?“ prekinuo ga je Ron čiji je glas drhtao od suzdržane mržnje.
„To je između nas dvojice“,odgovori mu Malfoy.
Harry je bio iskreno zainteresiran. Malfoy želi s njim o nečemu popričati? Nasamo? Ovdje mu ništa ne može učiniti,ima previše ljudi oko njih. Ali...možda se isplati riskirati?
„U redu“,reče Harry i okrene se prema Hermioni i Ronu. „Idite vi,stići ću vas.“
Vidjevši Rona kako otvara usta,spreman da se pobuni,Harry ga pretekne. „Bit ću ja u redu,Rone. Moram razgovarati s njim.“
Kada su mu prijatelji nestali iza ugla,Malfoy je pogledao po hodniku i došao korak bliže Gryffindoru,šibajući ga hladnim pogledom.
„Što je?“ upita ga Harry,pokušavajući održati miran ton glasa,u isto vrijeme zauzdavajući znatiželju.
„Radi se o tvom poremećenom ponašanju,Potteru!“ Malfoyevo lice pretvorilo se u ledenu masku bijesa. Jedino su mu oči odavale goruću mržnju. „Ponekad si tako glup da te iskreno žalim. Ako si se već toliko zatreskao u Snapea,barem pokušaj to činiti na manje spektakularan način.“
Harry je ostao bez teksta. Očekivao je sve,samo ne ovo. Da mu Malfoy dijeli korisne savjete u vezi njihovog profesora.
„A što je tebe briga za to?“ zareži on kad je napokon povratio mogućnost govora. Malfoy suzi oči i nastavi:
„Ljutiš nas sve od reda. Prvo ga gledaš zavodljivim pogledima usred sata,zatim ne dođeš na Napitke i svi plate zbog toga. Imam savjet za tebe: uspori malo i razmisli o svojim postupcima jer će uskoro svi saznati da se Zlatni Dečko zaljubio u profesora Napitaka. Možeš slobodno otići nasred Velike Dvorane i objaviti to svima javno. Ako ne počneš misliti i kontrolirati svoje ponašanje,loše ćeš završiti.“
Harry je na trenutak zastao,potpuno osupnut i zbunjen. Imao je osjećaj kao da mu je Slytherin upravo na glavu izlio golemu kantu hladne vode.
Ma ne,nije mu to upravo rekao! Mora da ovo sve samo sanja!
Malfoy se naceri.
„Maca ti je popapala jezik,Potteru? Što se dogodilo? Snape te nije zadovoljio kako je trebao?“
Čak i ako se Malfoy ranije s nečim u sebi borio,izgledalo je kao da je izvojevao bitku i njegova se podla Slytherinska narav počela pojavljivati.
„Ti si bolestan“, protisne Harry napokon nakon što je jedva prevladao šok zbog svega što je upravo čuo od svog najljućeg neprijatelja.
Kako Malfoy zna? Ima li namjeru to iskoristiti protiv njega? Zar ga i Malfoy želi ucjenjivati?
Mora se nekako obraniti! Najbolje će biti da se ponaša kao da ne zna o čemu je riječ.
„Zanimljivo“, odvrati mu Slytherin. „I ja dijelim isto mišljenje o tebi.“
Nasmijao se,vidjevši bijes koji se očito već pojavio na Harryjevom licu.
„Znaš...“ nastavi Malfoy okrutno,kao da napokon može dati oduška svojoj mržnji i frustraciji. „Ponekad te žalim. Imaš divan ukus. Da li te Snape kažnjava zbog neposlušnosti,Potteru? Jer on voli nanositi bol. On muči svoje žrtve i gleda ih kako mu se grče pod nogama,moleći za milost. Čini li to i tebi? Jebe li te dok se ne onesvijestiš? Kako ti se to dopada,Potteru? Sviđa li ti se kada ti to radi?“
Harry je osjećao kako se Malfoyeve riječi ulijevaju u njegovo srce poput otrova,stišćući ga bolno i nanovo otvarajući sve ono što je on tako žarko htio zaboraviti. Kad je napokon progovorio,glas mu je toliko drhtao da je jedva izgovorio: „Umukni. Ne znaš ništa o njemu! Pojma nemaš!“
Izgledalo je kao da se Malfoy izvrsno zabavlja,jer je napokon uspio povrijediti Harryja tamo gdje ga je najviše boljelo. Oči su mu se još više suzile a na usnama mu se pojavio trijumfalan osmijeh.
„Znam da mu ti nikad nećeš ništa značiti.“
Harry osjeti poznat osjećaj,kao da je nešto u njemu puklo. Rana koju je tako revno njegovao da zacijeli preko vikenda,sad se ponovno otvorila. U istom trenutku,um mu je preplavio neobuzdani bijes. U njemu se probudila želja za osvetom.
Harry više nije razmišljao. Želio je povrijediti Malfoya onoliko koliko je on upravo povrijedio njega. Ugledavši kako je Malfoy rarogačio oči,shvatio je kako mora da mu lice izgleda zastrašujuće.
„Ti sigurno znaš sve o tome,je li tako,Malfoy?“ Glas mu je bio toliko neprirodno hladan,da se činilo kao da uopće ne pripada njemu. „Šapuće li ti to tatica još uvijek na uho dok te jebe?“
Malfoyevo se lice skamenilo.
Harry se osvetnički nasmiješi. Pogodio ga je u žicu.
„Šapuće li ti na uho da si bezvrijedni gubitnik koji je dobar samo za jebanje i pušenje? I kad se usprotiviš,začepi li ti usta svojim- -„ Harry stane,ugledavši na Malfoyevom licu nešto što ga je prestravilo. Znao je da je pretjerao,i isto je tako znao da ne može povući svoje riječi.
U Slytherinovim očima ugledao je luđački sjaj.
Prije negoli je dospio koraknuti unatrag,Malfoy ga zgrabi za pelerinu,i povuče ga k sebi jednim snažnim trzajem. Na licu mu se ogledala okrutnost.
Harry zadrži dah.
Odjednom,Malfoyev pogled odluta negdje preko Harryjevog ramena,kao da vidi nešto u daljini. Stisak na Harryjevoj pelerini je oslabio i nakon nekog vremena ga je pustio. Ali onaj izraz okrutnosti nije nestao s njegovog blijedog lica. Ošine ga pogledom i reče mu:
„Platit ćeš mi za ovo,Potteru.“ Zatim se okrene i hitro ode.
Harry je trenutak stajao,trudeći se shvatiti što se ovo upravo dogodilo. Okrenuo se da vidi što je Malfoya odvratilo od njega. Ugledao je visoku crnu siluetu pri dnu hodnika kako ga motri.
Istog trena se okrenuo i nastavio hodati što je brže mogao. Kad je zašao iza ugla,potrčao je.
***
Tama je vladala sobom. Vatra u kaminu koju su zapalili kućni vilenjaci još je samo tinjala. Zadnji plamičci vatre lizali su drvo i stvarali drhturave sjene na zidovima i policama s knjigama. Sveobuhvatna tišina prekinula se tihom škripom vrata. Visoka crna figura ušla je u sobu. Kad se približila kaminu,svjetlo pri izmaku je osvijetlilo mrlje na crnoj pelerini. Ispod plašta se pojavila krvava ruka,držeći bijelu masku u obliku kosturske glave,prekrivenu krvavim točkama.
Maska je s treskom sletjela na stol a Snape se zavalio u zeleni naslonjač i zagledao se u plamenove. Neko vrijeme je samo sjedio ne skidajući očiju sa drva koje je gorjelo. Njegovo lice,prekriveno krvavim mrljama,nije odavalo ništa,baš kao da je i ono samo maska. Samo su mu crne oči,obasjane svjetlom iz kamina,gorjele nekom proždirućom vatrom.
Poslije nekog vremena,muškarac se podignuo iz naslonjača,otišao do police s knjigama i izvukao jednu od njih. U zidu se začuo nekakav škljocaj i polica se pomakla,otkrivajući malu mračnu sobu. Oči profesora Napitaka lagano su se suzile dok je ulazio u nju. Polica s knjigama vratila se u svoj prijašnji položaj i sobom je zavladala jeziva tišina.
Ostaci vatre obasjavali su odbačenu masku i krvave mrlje na njoj.
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym