 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 2
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,388
Najnowszy Użytkownik: shoi
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 13 - Šaputanja u mraku | | | | Translation: Matea
Poglavlje 13- Šaputanja u mraku.
Ne, nikada nećeš biti sam
Kad tama prevlada znat ćeš da nisam daleko
Poslušaj šaputanja u mraku
Hermiona je uzela velik udah i pogledala kroz prozor u magloviti mjesec. Bilo je vrlo kasno. Svi učenici su već odavno spavali i ona je bila jedina koja je sjedila u napuštenoj društvenoj prostoriji. Svake minute je pogledavala na sat, svaki put sve nervoznija.
Što mu se dogodilo?
Već je bila ozbiljno zabrinuta. Čekala je Harryja od deset sati- željela je pričati s njim. Morala je saznati istinu! Izbjegavao ju je cijelog dana pa ga je odlučila pričekati dok se ne vrati s izdržavanja kazne. Ovoga puta joj neće pobjeći. Ali njega još uvijek nije bilo.
Možda mu je Snape nešto učinio?
S vremena na vrijeme Hermiona bi okružila sobu dok su joj se u glavi motali svakakvi scenariji zbog kojih bi Harry mogao ovoliko biti odsutan.
Morala je nešto učiniti, jer ako bude čekala još makar malo duže, poludjet će!
Pokušala je sebi objasniti da sigurno postoji nekakav logičan razlog zašto se Harry još uvijek nije pojavljivao na vratima društvene prostorije, i da će ga sigurno ugledati za koji trenutak.
Ali želja joj se nije ispunila.
Bacila se na kauč, pokušavajući razmišljati, ali ni to nije pomoglo. Niti je moglo natjerati Harryja da dođe, živ i neozlijeđen.
Moram ga otići potražiti! Možda se nešto ozbiljno dogodilo!
Donijevši odluku, skočila je s kauča i uputila se prema muškoj spavaonici.
Znala je da je to riskantno- otići tamo u ovaj kasni sat, no imala je dobar razlog da to učini. Tiho se ušuljala u spavaonicu i na prstima došla do kreveta na kojem je Ron hrkao, lišen ikakvih briga.
Hermionu je prožeo bijes.
Kako može spavati sada kad je Harry nestao? Zar ga uopće nije briga za to što mu se najbolji prijatelj večeras nije vratio?
Zgrabila ga je za ruku i snažno prodrmala.
„Rone! Ustani! Istog trenutka!“ prosiktala je, trudeći se da ne probudi Nevillea koji je spavao u blizini.
„Što...? Što se dogodilo?“ promrmlja on, gledajući je zamagljenim pogledom.
„Harry se nije vratio s kazne. Možda mu se nešto dogodilo, moramo ga potražiti.“
„Što...? Oh, Hermionaaa...“ zastenje Ron zijevajući i okrećući se na drugu stranu. „Zar ga ne možemo potražiti ujutro?“
„Ronalde Weasley!“ tiho je siknula, na rubu živaca.“Ako ne ustaneš, otkrit ću cijeloj školi što radiš u snovima, i s kime to radiš!“
Upalilo je. Ron je istog trenutka otvorio oči, potpuno budan.
„Što? Ne možeš to učiniti. Ne možeš!“
Pobjedonosno se nasmiješila.
„Obuci se. Moramo pronaći Harryja.“
Okrenula mu je leđa i prišla Harryjevom kovčegu.
„Trebat će nam Mapa za haranje i Plašt. Znaš li ti gdje ih on drži?“ prošaptala je.
„Nemam pojma, ali čini mi se da ih on uvijek nosi sa sobom,“ odgovori joj Ron dok se skrivao iza kreveta žurno oblačeći hlače i džemper. „Nisi mislila ozbiljno, ono sa snovima, zar ne?“
Hermiona frkne, pretražujući Harryjev kovčeg i osvijetljujući put štapićem.
„Nije bitno. Kako ćemo ga pronaći bez Mape i Plašta?“
Namrštila se pri pomisli na lutanje hodnicima Hogwartsa noću, potpuno bez zaštite. Što ako ih Filch ulovi? Mogli bi mu pristojno objasniti da su bili zabrinuti za Harryja i da su ga stoga odlučili potražiti. No sumnjala je da bi Filch suosjećao.
„Blefirala si. Nitko ne može otkriti tuđe snove. To je nemoguće“, čula je Rona kako govori prigušenim glasom. Uzdahnula je:
„Idemo.“
***
Hermiona oprezno izviri iza ugla.
„U redu je. Nema nikoga. Možemo krenuti.“
„A gdje uopće idemo? Gdje ga namjeravaš potražiti?“ šapnuo je Ron, sljedeći Hermionu kroz mračne, prazne hodnike dvorca.
„U tamnice,“ odrješito je rekla, oprezno pogledavajući u svim smjerovima. „Harry je imao kaznu kod Snapea. On je zadnja osoba koja ga je vidjela.“
„A nije ti palo na pamet da bi Harry možda još uvijek mogao biti kod njega?“ upita Ron. Zbog ovog pitanja se Hermiona malčice zacrvenjela. „Možda ga je Snape natjerao da radi neki naporni, teški posao kojeg Harry još nije uspio dovršiti.“
„Profesori nemaju pravo zadržavati učenike vani nakon deset sati uvečer“, odsiječe ona.
„Ali to je Snape,“ naglasi Ron, kao da time sve objašnjava.
„Čak ni Snape nema pravo to raditi“, zareži Hermiona istražujući sljedeći hodnik. Odšuljali su se, neprimjetno poput sjena, niza stube u hladne, napuštene tamnice.
„A što namjeravaš uraditi?“ nastavi Ron sarkastično. „Pokucati na Snapeova vrata usred noći i reći 'Oprostite na smetnji, je li Harry kod vas? Jer nije se vratio večeras pa mislimo da je...' „
„Psssst!“ prekine ga Hermiona, zaustavljajući se i osluškujući nešto. Svuda oko njih prevladavala je mrtvačka tišina. Nekoliko baklji još je uvijek gorjelo, bacajući titravo svjetlo na grube, ogoljene zidove a Gryffindorci nisu htjeli upotrebljavati svoje štapiće,da ne privuku pažnju. „Mislim da sam nešto čula.“ Trenutak je osluškivala, gledajući po mračnom hodniku. Potom je zavrtjela glavom i nastavila hodati. „Zanemari.“
Uspjeli su doći do vrata ureda profesora Napitaka bez problema. Kada su zastali pred njima, počeše oklijevati.
„Pa,“ uvjeravao ju je Ron, „tebi je pala na pamet ova briljantna ideja, stoga pokucaj.“
Hermiona proguta knedlu. Kasni posjeti profesorima nisu baš bili na listi svakodnevnih aktivnosti najboljim učenicima u školi. Ako se Harry slučajno vratio u spavaonicu, a oni budu uhvaćeni van kreveta u ovaj sat, neće biti dobro. Ali morali su se uvjeriti! Harryjeva sigurnost je na prvom mjestu.
Liznula je usnice i duboko udahnula a potom podigla ruku i nježno pokucala na vrata ureda.
Zadržala je dah i čekala. Vrata su se otvorila nakon nekoliko trenutka i pred njima se pojavio profesor Snape.
Odjeven... prošlo joj je kroz glavu, pa je odahnula od olakšanja.
Profesor je podigao obrvu u svom prepoznatljivom stilu kada je ugledao dvoje učenika pred sobom u ovako kasne sate. No nije stigao ništa reći zbog Hermione, iz koje je prokuljala bujica riječi:
„Oprostite, znamo da ne smijemo biti van društvene prostorije u ovo vrijeme, možete nam oduzeti bodove zbog ovoga, gospodine, ali htjeli smo pitati je li Harry možda ovdje jer se nije vratio i mi smo vrlo zabrinuti a znamo da je nedavno bio kod vas, gospodine“, rekla je u jednom dahu. „Mislim, imao je kaznu kod vas,“ brzo je dodala, osjećajući kako se crveni. Kršenje školskih pravila bilo je vrlo stresno za nju, pa je njezina slavna elokventnost bila ozbiljno narušena. Da sve bude još gore, Ron se svo to vrijeme skrivao iza nje ne pružajući joj nikakvu podršku, samo tišinu.
Hermiona je gledala kako se oči profesora Napitaka šire, da bi se potom opasno suzile. Njegovo je lice na trenutak izgledalo još blijeđe nego inače; no taj dojam je trajao samo djelić sekunde i s pravom se zapitala je li to bila samo njena uobrazilja.
„Potter?“ zareži Snape, šibajući je pogledom. „Nije se vratio u spavaonicu?“
Hermiona kimne glavom.
„Bez sumnje se skriva negdje, i valja u samosažaljenju, kao i obično,“ reče muškarac oštro, ne skidajući oči s njenog lica. „Vratite se u krevete ukoliko ne želite da oduzmem Gryffindoru sve bodove.“
Hermionu preplavi osjećaj nepravde. Ne može ih Snape samo tako poslati natrag u spavaonicu! Ako im on ne želi pomoći, otići će nekom drugom profesoru koji će mariti za to što se Harry nije vratio.
Okrenula se prema Ronu i progovorila hladnim, nervoznim glasom:
„Idemo k profesorici McGonagall. Dvorac je prevelik, sami ga nikada nećemo pronaći.“
„Gospođice Granger, jeste li vi gluhi ili je netko na mene bacio čaroliju utišavanja?“ Snapeov glas pretvorio se u režanje. „Čini mi se da sam vam izričito zapovjedio da se vratite u krevete.“
„Gospodine, ne možete...“ poče Hermiona, ponovo se okrećući prema njemu, ali ju je Snape ošinuo takvim ubilačkim pogledom da su joj riječi zapele u grlu.
„Samo mi još jednom prigovorite, gospođice Granger,“ sikne profesor približavajući joj se, „i to će vam biti zadnje riječi koje ćete izreći kao učenica ove škole.“
Hermiona zatvori usta,gutajući riječi koje su joj bile na vrhu jezika.
„Sam ću potražiti Pottera,“ nastavi muškarac uspravljajući se i šibajući ih prezirnim pogledom. „Ovaj put mu neće biti oprošteno zbog kršenja pravila.“
Snape stupi natrag u svoj ured i zatvori im vrata pred nosom.
Nastupi tišina.
Hermiona se okrene na peti. Lice joj je odavalo takav bijes da se Ron na trenutak zapitao treba li se više bojati Snapea ili nje.
„Koji je to...“ poče ona, no onda se sjeti gdje se nalaze pa ušuti. Povukla je Rona za ruku i krenula naprijed. „Harry je nestao a on nam naredi da se vratimo u krevete? Gotovo sam sigurna da neće ni prstom mrdnuti da ga pronađe. No, možda i hoće, ali samo zato da mu može dati novu kaznu i oduzeti bodove. Koji je to bezosjećajni, zli gad!“
Ron je klipsao iza svoje bijesne prijateljice.
„Možda je Snape u pravu?“ reče on tiho. „Možda bismo se stvarno trebali vratiti u krevet. Što se Harryju može dogoditi? U Hogwartsu smo! Možda je sve onako kako Snape kaže. Mislim, sigurno si i ti primijetila da se Harry u zadnje vrijeme čudno ponaša a ionako nemamo pojma gdje bi ga mogli pronaći. Može biti bilo gdje.“
Hermiona naglo zastane i okrene se. Ron zastenje ugledavši izraz njenog lica.
„Ronalde, ako se još samo jednom pokušaš složiti s tim odurnim smrtonošom...“ glas joj je drhtao a prst je uperila u njegovom smjeru, „kunem ti se da ću osobno...“
Odjednom nešto krcne pod njezinim nogama. Hermiona svrne pogled na pod. Kad je podigla nogu, lice joj je bilo bijelo kao kreč.
„Ovo su Harryjeve naočale,“ šapnula je dok ju je obuzimao grozan osjećaj. Sagnula se da ih podigne. Ron je također izgledao kao da je zaboravio sve što se do maloprije događalo.
„Kako su dospjele ovdje?“ upitao je, gledajući po mračnom hodniku.
Hermiona zavrti glavom i zagleda se u razbijene naočale.
„On ih nikada ne skida,“ reče Ron tiho. „Ne bi ih samo tako izgubio.“
Hermiona opet zavrti glavom. Pozorno je gledala hodnik no oko njih nije bilo ničega osim ormara za metle. Ni traga Harryju.
Odjednom se sjetila nečega.
„Rone,“ prošaptala je, „na ovom mjestu mi se bilo učinilo da sam nešto čula. Mislim da je taj zvuk došao iz-„ pogled joj se zadržao na vratima ormara, „-tog smjera.“
Ron je slijedio njen pogled. Teško je progutao.
Hermiona ga nije imala kada čekati. Otišla je do starih drvenih vrata i prislonila uho na njih.
„Ništa ne čujem,“ šapnula je.
Ron je izgledao kao da je izgubio dar govora. Hermiona polako ispruži ruku i posegne za kvakom.
Vrata se nisu otvarala.
Hermiona bi najradije odahnula,no neugodan osjećaj u želucu joj nije dao mira. Pokušavajući potisnuti rastući osjećaj straha, izvadila je štapić, približila ga kvaki i šapnula:
„Alohomora.“
Ovog puta se začulo tiho škripanje, i vrata se otvoriše. Hermiona zadrži dah, pomno motreći malu sobicu obavijenu neprobojnom tamom. Podigla je štapić i promrmljala:
„Lumos.“
U trenutku kada je ormar obasjalo svjetlo, začula je kako Ron ispušta nekakav neartikulirani zvuk iza nje. Začula je dug, promukao uzdah i vrisak, da bi tek nakon nekoliko sekunda shvatila da je taj zvuk sama proizvela. Naočale su joj ispale iz ruke.
Harry je ležao uza zid. Krv mu je prekrivala lice i natopila mu odjeću, a na podu se stvorila i mala lokvica. Kosa mu se slijepila uz lice i sav je bio natečen, izgreban i pun modrica. Glava mu je ležala na prsima a desna ruka mu je bila savijena pod neprirodnim kutem, pokrivena komadom crne tkanine.
Hermionu je uhvatila panika. Nije mogla odrediti je li živ ili mrtav. Nije se mogla ni pomaknuti. Imala je osjećaj kao da će povratiti.
Oh... Harry. Ovo se ne događa!
Sklopila je oči, ne želeći vjerovati u istinost prizora pred vlastitim očima. Ovo ne može biti istina!
Želudac joj se okretao, srce podrhtavalo u grudima a sve oko nje se počelo vrtoglavo okretati. Pokušavala je disati ali imala je osjećaj kao da joj je nešto golemo blokiralo grlo. Nekoliko je puta progutala knedlu prije no što je opet otvorila oči.
Strah joj je svojim krakovima obavijao srce no potrudila se koncentrirati na trenutnu situaciju i proanalizirati ju. Bila je poznata po tome što moć rasuđivanja nije gubila ni u opasnim situacijama. Ne može sada zakazati!
Moraš se kontrolirati! Saberi se! Dovedi nekoga! Odmah! vikala je na sebe.
„Ostani s njim,“ zakriještala je Ronu, koji je već sjedio na podu buljeći u Harryja očima razrogačenim od straha. Očito su ga noge izdale. Hermiona je otrčala potražiti Snapea. On je bio najbliže! Ima mnogo napitaka! On može pomoći Harryju! Mora!
Kada je zašla iza ugla sudarila se sa visokom, mračnom figurom. Zavrištala je, osupnuta, i posrnula pokušavajući povratiti ravnotežu. Podigla je pogled, i tek je tada, vidjevši koliko je figura pred njom zamućena, shvatila da plače. Nije mogla ništa izgovoriti. Snape ju je zgrabio za ramena i prodrmao.
„Što se dogodilo?“ zatražio je odgovor od nje.
Hermiona je pokušala odgovoriti ali nije uspjela izustiti ni riječi. Briznula je u plač. „Harry...“
„Gdje je on?“ Snapeov oštri, zapovjednički glas i to što ju je opet prodrmao rastrijeznili su je dovoljno da je uspjela promucati:
„Harry... Ormar... On...“ Uspjela je uperiti drhtavi prst u smjer iz kojega je došla.
Osjetila je kako čelični stisak na njenim ramenima slabi i shvatila je da je sama. Pogledavši oko sebe, ugledala je kako rub Snapeovog crnog plašta nestaje iza ugla. Potrčala je za njim, trudeći se u trku obrisati suze s lica.
Kad je stigla do ormara, ugledala je Snapea pred ulazom. Lice mu je bilo mrtvački blijedo. Zurio je, bez riječi, u tijelo koje je ležalo na podu i očito se nije mogao pomaknuti. Samo je stajao i gledao, kao da ne vjeruje svojim očima.
Poslije nekog vremena ipak je došao k sebi. Stresao se, oslobađajući se osjećaja paralizirajućeg straha i ušao u spremište. Ron je klečao pored Harryja. Očito je prevladao posljedice nedavnog šoka. Hermiona je u šoku gledala kako Snape pada pored Harryja i odguruje Rona takvom silinom i bijesom da je ovaj pao na pod uz uzvik iznenađenja.
„Jesi li ga dirao?“ upita profesor, prislanjajući uho na Harryjevo lice. Ron odmahne glavom. Očito nije bio u stanju govoriti. Hermiona je prišla bliže. Snape je provjerio puls na dječakovom vratu a napetost na blijedom licu malo je popustila. Uzdahne od olakšanja. „Živ je,“ tiho prošapće. Hermiona je zamijetila da mu se ruke tresu. Ipak nije mogla biti sigurna u taj prizor jer je i sama drhtala kao prut na vodi. Snape opet prisloni uho uz Harryjevo lice i namršti se. Gledao je u krv po njegovom tijelu a izraz straha mu je prelijetao licem. Hermiona trepne. Ovog puta je bila sigurna da ne umišlja.
Snape izvuče štapić i uperi ga u Harryjeva prsa. Hermiona je promatrala dok je on mrmljao neke čudne, komplicirane inkantacije. Topla, žuta svjetlost sunula je iz štapića, prekrivajući Harryjeve prsi. Profesorovo lice se grčilo od napora, jer je čarolija očito zahtijevala golemu snagu i usredotočenost.
Hermiona ugleda kako se Harryjeva prsa polako dižu, i promukao, grgljav, isprekidan dah izlazi iz njegovih usta. Golem val olakšanja i zahvalnosti preplavi joj srce. Naslonila se na zid. Ron je samo zurio širom otvorenih očiju. Topli sjaj iščezne i Snape se nagne unaprijed oslanjajući se rukama na pod. Duboko je udahnuo, izgledajući kao da je izgubio velik dio svoje snage.
„Gospođice Granger,“ progovori on drhtavim, umornim glasom, „Molim vas otiđite po profesora Dumbledorea i dovedite ga u bolničko krilo. Odmah. Lozinka je „hrakomet“. Gospodine Weasley,“ Snapeove oči padoše na Rona koji se napokon uspio podići s poda, „vi ćete otići obavijestiti profesoricu McGonagall.“ Vidjevši da oboje stoje i nepomično zure u njega, potpuno zgranuti, doda oštrim, zapovjedničkim glasom: „Idite!“
Hermiona se strese i otrči prema stubama. Dok je trčala kroz mračne hodnike, samo joj je jedna misao bila u glavi:
Živ je! Živ je!
*
Bol.
Posvemašnja bol.
Probijala mu je dušu i tijelo. Oštra. Užasna. Uvijajuća.
Tama. Ljepljiva i gusta.
Harry nije imao pojma gdje je. Nije znao što se dogodilo.
Začuo je neke šapate. Šaputanja u mraku.
Činilo mu se da dolaze iz neke udaljene prostorije no nije bio u stanju razaznati riječi. Odjekivale su mu u glavi, ponavljajući se i miješajući međusobno, tvoreći buku koju je bilo teško razumjeti, buku koja je prerasla u čudnu i iritantnu...
Vrisak.
Kazna... je završila...
Gdje da te dotaknem... knem?
Jesi li ga dirao... irao?
Harry!
Dotakni me... me...
Gdje?
Vrisak.
Ništa od toga nije razumio. Bilo mu je teško iti disati. Nešto tvrdo mu je pritiskalo leđa.
Živ je... iv je...
Ležao je na nečemu.
Što se dogodilo?
Osjećao je samo pritisak i bol. Cijeli svijet je bio u boli. Jakoj, pulsirajućoj, probadajućoj, gorućoj boli.
Netko je bio tu. Negdje blizu.
Njegov oslabljeni, umom prožeti um osjetio je magiju. Magiju koja mu je bila blizu. Pokušao se usredotočiti na nju i ne ispuštati je, ne želeći da ga opet obuzme tama.
Mogao je disati.
Dovedi ih... di ih...
Polagano je počeo osjećati različite dijelove tijela, kao da su mu opet izrasli. Buka u ušima se smanjivala.
Zastenjao je, osjećajući nečije ruke na svojim prsima.
„Boli...“ prošaptao je gotovo nečujno, jer mu je čak i govor nanosio neopisivu bol.
Ruke su se povukle. Poznati glas probio se kroz buku:
„Ne govori ništa. Čuvaj snagu.“
Nešto se razbistrilo u Harryjevoj glavi.
Snape. Bio je to Snape. Odmah tu, uz njega.
Veoma polako, djelići sjećanja počeli su se pojavljivati u njegovim mislima.
Snape... je bio ljut na njega... izbacio ga je iz ureda jer ga je Harry poljubio. A Harryju to nije bio dopušteno... Prekršio je pravila. Izložio se. Ali nije to htio...
„Ža-žao mi je...“ uspio je prošaptati kroz bol koja mu je stezala grlo. „Nisam že...elio... Žao mi je...“
Tišina.
Možda Snape nije tu? Možda umišlja? Zašto ništa ne govori? Zar je toliko ljut na njega?
Morao ga je vidjeti.
Harry je pokušao otvoriti oči no nešto ih je preplavilo. Tek je sada shvatio da mu cijelo vrijeme nešto teče niz lice. Pokušao je podići desnu ruku ali je uopće nije osjećao. Zastenjao je od napora i podigao lijevu. Kada je pokušao dotaknuti njegovo lice, nečija ruka ga je zgrabila i nježno odgurnula.
Dakle, zaista je bio tu. Snape je bio tu. S njim.
Harry instiktivno stisne ruku i privuče je k sebi, pritišćući usne uz nju.
„Tako je lijepo...što si tu...“ uspio je izgovoriti, osjećajući kako su mu usne suhe i natečene.
U prvi trenutak se ništa nije dogodilo. Snape nije odgovorio, ali Harry nije mario. Znao je da je on uz njega. Ništa mu više nije trebalo.
No nakon nekoliko trenutaka, osjetio je kako Snapeova ruka nježno klizi iz njegove.
Zastenjao je.
„Nemoj... Nemoj ići...“
Osjetio je kako Snapeove ruke klize ispod njegovih leđa i koljena, i kako ga nježno podižu s poda.
Bol se vratila s golemom jačinom, vraćajući ga natrag u tamu punu nerazgovijetnih, promuklih šapata.
„Boli...Previše boli...“ uspio je Harry izreći prije no šta ga tama ponovno primila natrag u zagrljaj.
***
Crabbe je nervozno gledao u svoje ruke.
„Jesi li siguran da ništa nije...ostalo?“ upitao je rastreseno.
Troje Slytherina je sjedilo u spavaonici. Dobro, Crabbe i Goyle su sjedili a Malfoy je kružio prostorijom, sav uzbuđen. Oči su mu grozničavo sjale a na licu se ogledavao izraz dubokog zadovoljstva.
„Oh, prestani već jednom! Toliko ih dugo već trljaš, da si vjerojatno izribao sve, uključujući i salo,“ odgovori Malfoy iznervirano i baci se na krevet. Crabbe i Goyle su sjedili na kauču uza zid, nervozno se pogledavajući. „Zato nismo koristili čarolije,“ nastavi Malfoy. „Magija se lako otkrije. Šake-„ pritom je podigao jednu lagano izgrebenu ruku, „se ne mogu otkriti. Osim toga, dosta će vremena proći prije no što ga itko pronađe.“
Crabbe i Goyle su ga u čudu gledali, očito mu ne vjerujući u potpunosti. Malfoyevo lice odavalo je izraz okrutnog podsmijeha.
„Prekasno je za kajanje. Već smo to učinili. Sada nema povratka. Potter je napokon platio za sve. Apsolutno za sve! Napokon!“ Nasmijao se,napuklim glasom, dok su mu oči opasno sijevale. Djelovao je kao da nema kontrolu nad svojim djelima i riječima. Zaslijepljen mržnjom, ponašao se poput luđaka koji je napokon uspio u namjeri uništavanja svijeta. „O,Gospodar Tame će me nagraditi za ovo! Napokon sam odstranio Pottera! Uživat će!“
„Pa...“ poče Goyle oprezno, „ti si rekao da ti to nije dopušteno. Da ti je naredio samo da ga promatraš, i da nitko ne smije saznati za to. Mislim...“ oklijevao je, pokušavajući spojiti rečenicu jer očito ono do sada izrečeno nije zvučalo kako je trebalo zvučati. „Ti si rekao... da moraš motriti na njega i ne dopustiti da itko sazna.“ Ispustio je uzdah olakšanja. Za Goylea, sklapanje dugih rečenica bio je naporan posao. „Siguran si da on neće... biti ljut na nas? Mislim, Gospodar Tame?“
„Umukni!“ zareži Draco. „Što sam trebao, zaštititi Potterovo dupe? Nikad! Poslije svih ovih godina? Zbog njega je moj otac završio u Azkabanu! A svi misle da sam lud! Izgubio sam svačije poštovanje jer sam ga neprestano morao pratiti! Slytherini su me počeli gledati kao izdajicu. Mene!“
„A... Snape?“ upita Crabbe tiho. „Zar on neće biti ljut na nas? Zar se ne sjećaš...što ti je učinio prošlog puta? Rekao je da je Potter... nepe... nepre... ner...“ zamislio se na trenutak,“ –„nepovrediv!“ napokon je ispalio, ponosan na sebe.
„Nema šanse! Što bi im ja trebao biti? Sluga? Predugo to već radim! Dosta je bilo!“ Skočio je s kreveta, a sive oči mu se zatamniše od bijesa. „Pokušao sam izvući neke informacije iz Snapea. Pitao sam ga što se događa ali mi ništa nije htio reći, pa me stoga sada može poljubiti u dupe! Kad me Gospodar Tame nagradi, Snape mi neće moći ništa učiniti! Moći će samo...“ Draco odjednom ušuti, shvaćajući da ga prijatelji ne slušaju. Buljili su u vrata širom otvorenih očiju, prestrašeni.
Draco zastane. Ledeni žmarci prođu mu tijelom.
Osjetio je nečiju prisutnost; prisutnost punu hladne odlučnosti i gorućeg bijesa.
Polako se okrenuo.
Severus Snape stajao je na ulazu. Crna silueta pojavila se iz mraka poput fatalne sudbine. Nosio je komad crne tkanine u ruci; vreću koju su Potteru stavili na glavu da ih ne prepozna. Bila je natopljena krvlju.
Draco teško proguta i pogleda ravno u demonske oči profesora Napitaka. Ono što je u njima ugledao natjeralo ga je da požali zbog svega što je učinio. Shvatio je da je napravio najveću pogrešku u životu. Ali već je bilo prekasno.
U jednom strašnom trenutku, mogao je pomisliti samo na to kako nikad neće zaboraviti ovaj pogled...
Kroz izmaglicu straha koja mu je obuzela um, vidio je kako Snape cilja štapićem na njega, i prije nego je uspio reagirati, začuo je čaroliju:
„Legilimens Evocis.“
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym