 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 4
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,448
Najnowszy Użytkownik: fishbob
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 14 - Misterije | | | | Translation: Matea
14. Poglavlje - Misterije
Umoran sam već od toga da mi govore
Kako si opasan, ali oni ne prestaju
I dok ne odem neće povjerovati
Da to što sam s tobom mi neće slomiti srce.
Nikad me neće odvojiti od tebe
Nema ničega što oni mogu učiniti!
Harry je padao kroz tamu.
Osjećao je dašak zraka no nije imao pojma odakle dolazi jer je sve oko njega bilo mračno. Gusta tama, ljepljiva tama. Toplo i gorko. Tišina.
Bio je sam.
U daljini je ugledao slabašan tračak svjetla i, zajedno s njim, u Harryjevoj tihoj tami, pojavili su se šapati. Isprva jedva čujni. Što se više bližio onom svjetlu to su oni postajali glasniji. Potom su se pomiješali i prerasli u viku.
Šaputanja u mraku.
Osjetio je neugodnu hladnoću.
Shvatio je da dolazi iz onog sjajnog svjetla. Osjetio je bol i strah. Nečiji bijes.
Nije se želio udubljivati u to. Pokušavao se obraniti ali bio je nemoćan. Okružio ga je vakuum.
Bio je preblizu. Ništa nije mogao učiniti.
Pao je u svjetlost.
Slika pred očima bila mu je nejasna i zamućena ali uspio je nazreti ženu svijetle kose kako kleči pred njim. Pognula je glavu, skrivajući lice dlanovima, dok su joj se ramena tresla.
„Zašto?“ ridala je, dok joj je glas odzvanjao u praznini. Unatoč vidljivim obrisima i bojama, Harry je imao osjećaj da se još uvijek nalazi u nekakvoj mračnoj praznini. Kao da je sve ovo iluzija.
„Nije poslušao moja naređenja,“ odgovori joj nekakav indiferentni glas. Bio je hladniji od leda i potpuno lišen emocija, ako zanemarimo gorući bijes koji se nazirao u njemu. Žena koja je pred njim klečala nije mu predstavljala ništa, baš kao da je kakva štetočina. Rado bi ju zgazio nogama da može. „Izdao je moje povjerenje. Prekršio riječ. Izmasakrirao bih ga vlastitim rukama da moj vjerni sluga nije na sebe preuzeo tu čast da ga prvi kazni. Možeš biti zahvalna što je uopće još živ.“
Muškarac plave kose ušao je u krug hladne svjetlosti. Pognuo je glavu. Glas mu je drhtao kad je progovorio:
„Oprostite mi, gospodaru moj,ali... nije znao što radi. On je još uvijek dijete...“
„Tišina!“ bilo mu je dosta. Njihovo patetično ponašanje samo je raspirilo osjećaj bijesa koji je gorio u njemu. Da mu nisu bili potrebni, riješio bi ih se smjesta. „Pokušao ga je ubiti...Potter pripada meni! Ja sam taj koji će ga ubiti! Ja sam taj koji će piti njegovu krv! Ja sam taj koji će uništiti njegovo tijelo! Isisati svu njegovu snagu! Sve ću mu uzeti!“
Žena se više nije mogla kontrolirati. Briznula je u plač prepun tuge, i taj zvuk ga je potpuno razjario.
„Ubij me,“ ridala je. Glas joj je pukao. „Nije me više briga... ne kada je moje dijete na takav način...“ zastala je, kao da ne može dovršiti rečenicu, i pogledala ga očima punim očajničke mržnje. „Ja sam već mrtva.“
„Bit će kako želiš,“ reče on mirno i rukom pozove osobu koja je stajala u sjeni. „Severuse...“
Začuo je plač plavokose žene i miran, hladan glas osobe u crnom:
„Avada Kedavra.“
Harry zatvori oči kada je val zelene svjetlosti preplavio prostor.
Kad ih je ponovno otvorio, opet je padao kroz toplu, praznu, sigurnu tamu.
Bio je sam.
***
Želio je vode. Imao je dojam da su mu usta puna pijeska koji mu bode i ozlijeđuje grlo. Jedva je disao. Ipak je smogao snage izreći:
„Vode...“
Začuo je zvuk koraka u mraku.
„Napokon,“ prošaptao je netko preko njega, ali nije bio u stanju otvoriti svoje slijepljene oči. Osjetio je da mu netko podiže glavu i potom vlažnu hladnoću u svojim ustima. Slijevala mu se niz grlo, donoseći ugodno olakšanje.
Nije znao gdje se nalazi ni što mu se događa. Samo je želio spavati. Vratiti se u toplu, udobnu tamu.
„Ne govori ništa,“ govorio je onaj glas šaptom. Osjetio je nježan dodir na čelu. „Obavijestit ću ostale da si došao k svijesti. Odmaraj se.“
Ruka je nastavila nježno milovati njegovo čelo.
Tama ga je opet povlačila u svoj zagrljaj.
Predao joj se.
***
„...budio danas. Toliko mu je dugo trebalo. Izgubio je mnogo krvi. Da ti nisi bio tamo, vjerojatno...“ Nervozan, ženski glas pukne, ali odmah nastavi. „Ta čarolija zahtijeva strahovitu snagu i moć, samo ju je šačica čarobnjaka u stanju izvesti. U cijeloj školi, mislim da je samo ravnatelj može... Impresionirana sam, Severuse. Da ti nisi bio tamo, on bi se ugušio...Spasio si ga. Jesi li siguran da ga ne želiš vidjeti? Da ne želiš vidjeti kako mu je?“
„Nemam vremena tugovati nad učenicima, Pomfrey,“ odgovori joj tihi, mračni glas. Bez emocija. Indiferentan. „Nije me briga za njegovo stanje. Živ je i to mi je dovoljno. Zašto svi misle da bih trebao biti zabrinut za njegovo zdravlje?“
Nešto se probudi u Harryjevom umu. Poznavao je taj glas.
„Ti si njegov profesor,Severuse,“ reče Pomfrey ogorčeno. U odgovor je dobila samo prezirni frktaj.
Harry je osjećao pritisak na leđima. Pokušao je shvatiti što je to ali njegov um nije htio surađivati.
„Dala sam mu napitak za san bez snova. Dečko je imao noćne more- vrištao je i otimao se. Mogao se samo još jače ozlijediti,“ nastavi Pomfrey, nezastrašena. „Sad spava, ali veoma je letargičan. Ne zna ni gdje se nalazi ni što mu se dogodilo. Trebat će mu dosta vremena za potpuni oporavak.“
Harry je shvatio da pritisak na leđima dolazi od madraca. Očito je ležao u krevetu.
Uz to su mu se vratila i osjetila. Drhtao je. Osjećao se kao da je okružen ledom. Bilo mu je tako hladno...
„Dražesno,“ suho reče glas. „Ali ne znam zašto...“
Slabašan jecaj pobjegne Harryju iz bolno stisnutog grla.
Začuo je užurbane korake i nakon nekoliko trenutaka osjetio je nečiju hladnu ruku na svom čelu.
Poznavao je taj dodir...
„Sav gori,“ reče duboki glas. „Dala si mu nešto za to?“ Dodir iščezne. „Zašto me gledaš tako?“ zareži onaj duboki glas.
„Bez veze.“ U glasu gđe. Pomfrey čula se nota zabavljenosti. „To je dobar znak,Severuse, nema razloga za paniku. Visoka temperatura znači da se tijelo bori.“
„Nisam u raspoloženju za šale, Pomfrey,“ reče on iziritirano.
„Ostani s njim,“ reče ona. „Donijet ću mu...“
„Nemam ja vremena za ovo. Imaš li listu napitaka koje trebam pripraviti?“ Snapeov glas postao je hladniji i udaljeniji.
„Da,imam, donijet ću ti. U uredu mi je.“
Koraci su se udaljili.
Harry se nije prestajao tresti. Osim hladnoće, počeo je osjećati i bolove. Dopirali su mu iz prsa, glave, leđa, ramena. Oštri, probadajući i gorući. Bujali su, pojačavali se, postajali sve opakiji. Kako se on budio tako su mu se budila i osjetila.
Neka prestane!
Otvorio je usta ali nije mogao ispustiti ni glasa. Grlo mu je bilo presuho. Pokušao je opet:
„Boli...“ glas koji je uspio proizvesti bio je hrapav i promukao. Mogao je osjetiti da netko stoji pokraj kreveta, ali bez glasa. „Molim vas...“ prošaptao je kroz natečene usne. „Neka prestane...“
„Potteru!“ ljutiti siktaj pronio se zrakom, ali nije nastavio. „Uskoro će prestati,“ rekao je nježno. „Pomfrey će ti dati nešto protiv bolova.“
Drhtaji su se pojačavali. Bol je uhvatila Harryjev želudac i pluća u čvrsti stisak- jedva je disao, kao da mu nešto pritišće grlo.
„Molim te...boli me...“
„Potteru, za boga...“ reče onaj glas jače, ali onda ušuti. Začuo se zveket. Potom mu netko podigne glavu i u usta mu ulije nešto jetko i gorko.
Zakašljao je, dok mu je tekućina palila grlo.
„Progutaj,“ zapovjedi glas.
Pokorno je poslušao. Bol se postepeno povlačila. Duboko je udahnuo. Netko mu je pažljivo položio glavu na jastuk. Osjećao je nježan dodir ruke na prsima.
„Spavaj sada,“ tihi ton glasa smirio ga je. Toplina se širila njegovim tijelom, zamjenjujući bol.
Dopustio je tom toplom valu da ga ponese u sigurnu, udobnu tamu.
***
Zvukovi su polako probijali tišinu. Zvuk koraka, šaputanja i škripanja vrata.
Harry se sjeti da leži u krevetu. Pokušao je osjetiti i locirati sve dijelove tijela. Sve je bilo na svom mjestu, ali nije osjećao desnu ruku.
Zvukovi oko njega razbijali su meku maglu koja mu je okruživala um.
Želio je saznati što ih uzrokuje. Pokušao je otvoriti oči ali kapci su mu bili teški poput kamenja. Trebalo mu je nekoliko pokušaja da napokon uspije.
Hladno, jarko svjetlo probilo se kroz njegovu toplu tamu. Harry istog trenutka sklopi oči da ga otjera. U sljedećem trenutku opet je pokušao, a oči su mu lagano zasuzile zbog bolnog svjetla. Tek je iz trećeg puta uspio zadržati oči otvorene ali toliko je treptao da isprva nije vidio ništa osim svjetline. Dosta je vremena prošlo dok se nije usudio otvoriti ih širom.
Ugledao je poznato okruženje bolničkog krila.
„Harry!“ Crvena kosa došla mu je u vidokrug, praćena smješkom koji je obasjao pjegavo lice. Bio je to Ron. „Napokon si budan! Čekaj! Moram reći gđi. Pomfrey!“ ispalio je on i nestao.
Trenutak poslije ponovno se pojavio, u društvu gđe. Pomfrey koja se smiješila iako ga je zabrinuto gledala.
„Kako si, Harry?“ upitala ga je.
„Moglo je biti i gore,“ odgovorio joj je nakon što je uspio smočiti grlo. „Mogu li dobiti nešto za piće?“
„Naravno,“ reče gđa. Pomfrey i nestane iz vidokruga.
„Napokon, prijatelju! Da samo znaš kako smo bili zabrinuti za tebe. Pazili smo na tebe u smjenama, ja i Hermiona. Pomfrey nam je dopustila. Ali nismo te smjeli niti dotaknuti sve dok ti nije... znaš...zacijelilo,“ Ron se prekine u riječi, spuštajući pogled.
„Rekla sam ti da ga ne gnjaviš čim se probudi!“ prekori ga sestra, podižući Harryjevu glavu i lijevajući neku hladnu, ugodnu tekućinu u njegova usta.
„Idem pozvati Hermionu,“ reče Ron. „Samo se nemoj onesvijestiti dok se ne vratim, u redu, Harry?“
Sestra ga ošine pogledom na što se Harry nasmiješi. Kad je Ron odšetao kroz vrata, Pomfrey se okrenula prema njemu. „Moraš mi reći točno kako se osjećaš i što te sve boli.“
„Nešto me stišće u prsima i glava me boli, ne previše ali nekako pulsirajuće.“ Promislio je trenutak, provjeravajući tijelo. „Također ne osjećam desnu ruku. Ne mogu je ni pomaknuti.“
„Slomljena je. Baš kao i rebra, zbog čega osjećaš stiskanje u prsima. A imao si i potres mozga.“ Slušao ju je zapanjeno dok je ona nabrajala čitavu listu raznoraznih ozljeda koje je pretrpio. Većina je već bila izliječena,ali ne sve. Rekla mu je da mu slomljenu ruku nisu mogli izliječiti napitkom jer je ležao u nesvijesti a nisu ni znali kako će njegovo izmučeno tijelo reagirati.
Isprva su ga htjeli prebaciti u Svetog Munga ali ravnatelj nije želio da ga pomiču. I tako su doveli vidare u Hogwarts. Kad su ga uspjeli stabilizirati, predali su ga u ruke gđe. Pomfrey i ostalih profesora. Snape mu je pripremao napitke a profesorica Sprout ga je darežljivo opskrbljivala medicinskim biljkama.
Harryjevo srce je brže zakucalo. Snape mu je pomogao da ozdravi? Nije znao zašto, no zbog te se vijesti istog trenutka osjećao mnogo bolje.
„Harry!“ Hermionin vrisak prekinuo mu je tok misli. Prijateljica mu se bacila na krevet. Bila je bez daha ali lice joj je sjalo od sreće. „Nemaš pojma kako sam sretna! Svi su bili tako zabrinuti za tebe!“ Oči su joj bile pune suza. Htjela je još nešto reći ali očito nije imala snage.
Harry joj uzvrati osmijehom.
„U redu sam, stvarno. Osjećam se prilično dobro.“
„Možete malo popričati, ali nemojte ga previše umarati,“ reče sestra. „Ako nešto nije u redu, obavijestite me. Bit ću u svom uredu.“
Kad je otišla, Hermiona i Ron su primaknuli stolice bliže Harryjevom krevetu i sjeli.
„Što sam propustio?“ upita Harry, trudeći se zvučati mirno. Oboje su već ionako djelovali veoma nervozno pa ih je htio barem glasom umiriti. Pogotovo zato što se zaista osjećao mnogo bolje. Što god da mu je Pomfrey ulila u usta, osvježilo ga je i ulilo mu novu snagu.
Hermiona i Ron razmijenili su mračne poglede.
„Što se dogodilo?“ upitao ih je, jer mu se nimalo nije sviđao taj prizor.
„Petak je, Harry. Bio si bez svijesti punih pet dana“, reče Hermiona.
Ta ga je vijest iznenadila. „To je... poprilično dugo,“ promrmljao je.
„Harry, sjećaš li se ičega?“ upitala ga je Hermiona drhtavim glasom kojeg je bezuspješno pokušavala kontrolirati.
Zamislio se. Sjećanja su mu polako počela navirati. Maglovita i nepredvidljiva. Kad bi mu se učinilo da je napokon uspio uhvatiti nit, opet bi se smiješala i nestala.
„Ne baš,“ reče on poslije pune jedne minute. „Sjećam se da...“ vidio je samog sebe, golog, pritisnutog uz vitko tijelo u crnoj pelerini i srce mu je poskočilo u grudima. „...da sam imao kaznu kod Snapea,“ progutao je, pokušavajući uhvatiti slike koje su mu letjele ispred očiju. „Poslije toga sam napustio njegov ured. Dok sam hodao niz hodnik, osjetio sam udarac...“ Glas mu je počeo drhtati pa se usredotočio na to da ga održi mirnim. „Tada... mi je nešto prekrilo oči. Nisam ništa mogao vidjeti. Nisam imao pojma što se događa.“ Pokušao je još štogod iskopati iz misli ali nije mogao. „Ne sjećam se više ničega.“
Hermiona i Ron su ponovno razmijenili zabrinute poglede.
„Što je?“ njihovo ponašanje ga je počelo živcirati.
„Dale, ne sjećaš se tko te je napao?“ upita Hermiona nježno.
Ne, ne sjeća se. To je barem očito, pa prekrili su mu oči.
Zavrtio je glavom. Hermiona uzdahne i pogleda ga dugim, nesigurnim pogledom.
„I ne možeš niti nagađati tko bi to mogao biti?“
Malfoy!
On je bio prvi koji je Harryju pao na pamet, ali ipak ništa nije rekao naglas. Nije imao dokaza. Malfoy ga je mrzio,da, ali je li Malfoy uopće sposoban učiniti takvo što? Poslije ovoga što je rekao, činilo mu se da jest. Sjećao se Malfoyevih bijesnih očiju punih mržnje, kada su se posljednji put sreli. Riječi „Vidimo se,Potteru!“ odzvanjale su mu u ušima. Saznanje ga pogodi poput trola u trku.
On je sve to isplanirao!
„Bio je to Malfoy,“ reče tiho. „Mi... imali smo svađu, baš malo prije... ovoga.“
Ronovo lice izobliči se od mržnje. No nije dospio ništa reći jer je Hermiona bila brža:
„Jesi li siguran?“
„Naravno da sam siguran,“ reče on malo glasnije nego što je namjeravao. „Što... što će mu se dogoditi? Jer kladim se... da će biti kažnjen,zar ne?“
Hermiona je izgledala kao da pažljivo bira riječi.
„Malfoy nije ovdje.“
„Kako to misliš?“ Ova ga je informacija potpuno zaprepastila. „Što mu se dogodilo? Pobjegao je?“
„Nestao je dan nakon napada na tebe,“ reče mu Hermiona malodušno.
„Katie Bell kaže da je vidjela vidare iz svetog Munga,“ ubaci se Ron.
„Ma oni su bili ovdje zbog mene,“ objasni im Harry.
„U tamnicama?“ prekine ga Ron. „A nekoliko Ravenclawa je vidjelo Luciusa Malfoya kako trči po školi. Bio je bijesan. Navodno je udario neke prvašiće koji su mu se našli na putu. Ponašao se poput luđaka. Očito je od koga je Malfoy naslijedio svoju ćud,“ završi Ron.
„Crabbe i Goyle su također nestali,“ doda Hermiona. „Ne znamo što se s njima dogodilo. Nitko ih nije vidio od tada.“
Harry zašuti na trenutak, razmišljajući o vijestima.
Troje učenika za koje je bilo najvjerojatnije da su isplanirali napad na njega nestalo je u vidu magle. Bilo je to veoma neugodno. „Ali netko je sigurno nešto vidio ili čuo,“ poče on, u pokušaju da razjasni te događaje.
„Svi su spavali kad se to dogodilo. Do jutra ih već nije bilo. Čak i profesori šute,“ objasni Hermiona. „Pokušala sam pričati s profesoricom McGonagall ali mi je zabranila da ikoga išta pitam.“
Harry nije znao što da misli o svemu tome. Cijeli ovaj incident bio je jedna velika,mračna tajna.
„Ali barem se sad više ne moraš brinuti da će te on ikad više gnjaviti,“ reče Ron. „Što god da mu se dogodilo, zaslužio je to!“
„Rone!“ Hermiona je pokušala izgledati prijekorno ali olakšanje u glasu ju je odavalo.
„Što?“ odgovori on odmah. „Da nije iščeznuo, ja bih ga osobno golim rukama zadavio! Ima sreće što je nestao!“
Hermiona se nije potrudila smiriti ga.
„Učinio bih mu svašta zbog ovoga što je on učinio Harryju! Iščupao bih mu onu izblajhanu kosu i prebio ga, samo da...“
„Pa, to bi bilo dosta,“ upadne mu Hermiona u riječ, iznervirana. „Harry ne želi slušati tvoje blesavo hvalisanje.“
Harry nije mogao priznati, no bio bi rado slušao što to Ron želi napraviti Malfoyu.
„A onda bih otišao do Snapea...“ nastavi Ron kao da ga nitko nije prekinuo.
To je iznenadilo Harryja. „Snape?“ upadne on. „A što on ima sa svim tim?“
„Zar niste primijetili ništa čudno?“ reče im Ron oboma, zavjereničkim tonom. „Učenici iz njegovog doma napali su Harryja. I to pokraj njegovog ureda, odmah poslije kazne koju je Harry odrađivao kod njega. Ne bih se začudio da i on ima svoje prste u tome...“
„Rone, e sad pretjeruješ. On je profesor!“ naglasi Hermiona.
„Pa što? On je smrtonoša a da sve bude još gore, mrzi Harryja. Mogao ih je on natjerati da ga se riješe, i tako bi sva krivnja spala na njih.“
„To je najgluplja stvar koju si do sad izrekao!“ reče Hermiona.
Harry nije mogao vjerovati svojim ušima. Kako je Ron došao do takve ideje?
„A zašto je onda tako ljut cijelog tjedna? Otresa se na svakoga i oduzima bodove i za najmanje pogreške. Čak i Slytherinima. Kažem ti, ljut je jer mu je plan propao- Harry je ipak ostao živ.“
„Prekini s tim,“ uzdahne Hermiona. „Tvoje sumnje su smiješne i ne drže vodu. Ipak je Snape spasio Harryja.“
Harryjevo srce poskoči. Pogleda Hermionu zapanjeno.
„Snape...me spasio?“ reče on neodlučno, pogledavajući Rona kojemu je entuzijazam splasnuo poslije Hermionine upadice.
Harry je na sebi osjećao njezin prodorni pogled. Umjesto odgovora, okrenula se Ronu, ali glas joj je zvučao kao da su joj misli negdje drugdje:
„Rone... zar ti nemaš trening danas?“
„Što?“ Ron se jedva istrgnuo iz misli. „O,da, točno. Hvala ti, Hermiona,“ reče on i skoči sa stolice. „Harry, postao sam udarač!“ nadme se on važno.
Ali Harry nije trenutno mogao misliti ni na što drugo osim na to da ga je Snape spasio. „Što? Oh, pa to je odlično,“ odgovori on odsutnim glasom.
„A Ginny je tragačica, sve dok ti... znaš,“ promrmlja Ron.
„U redu je, Rone,“ nasmiješi se Harry.
„Pa... idem ja sad,“ reče Ron tiho, očito pogođen manjkom entuzijazma kod svog najboljeg prijatelja.
Kad su se vrata zatvorila za njim, Harry osjeti Hermionin prodorni pogled.
„Snape me zbilja...“ poče on.
„Ron je u pravu,“ prekine ga ona. Harry je iznenađeno pogleda.
„U vezi čega?“ upita on. Nije mu se sviđao ozbiljni izraz na njenom licu. Djevojka duboko udahne, kao da se pita odakle da počne i reče:
„Ja i on smo te našli, Harry. Bio si zaključan u spremištu. Bio si... u užasnom stanju. Ne želim se niti prisjećati toga,“ zavrtila je glavom. „Ja sam otrčala po Snapea i dovela ga. On... je bacio nekakvu čaroliju na tebe, nešto za zacjeljivanje jer si ti tada počeo disati. Nekoliko strašnih trenutaka mislili smo... da si...“ glas joj je zadrhtao ali brzo se pribrala. „Rekao nam je da dovedemo Dumbledorea i McGonagallicu u bolničko krilo. Potom te doveo tamo i istog trena nestao. Ne znam da li se poslije vraćao jer su nas otjerali i naredili da se vratimo u spavaonice.“
Harry je slušao sve što je govorila dok mu je srce luđački kucalo. Dakle, duguje život Hermioni, Ronu i Snapeu. Želio joj je zahvaliti ali riječi mu nisu izlazile iz usta. Jedino na što je mogao misliti bilo je kako ga Snape na rukama nosi do bolničkog krila. Volio bi da se toga može sjetiti...
Zapravo se nije mnogo čega sjećao. Sjećanja su prestajala odlaskom iz Snapeovog ureda i započinjala kada se maloprije probudio i ugledao Rona. Imao je dojam da je nešto sanjao ali nije bio siguran. Sjećao se buđenja i da ga je sve boljelo te kako mu netko daje napitak protiv bolova. No sjećanje na to bilo je toliko blijedo i nesigurno da je zasigurno bilo samo njegova uobrazilja.
„Posjećivali smo te u navratima,“ nastavi Hermiona. „Ron i ja smo te pazili. Luna te također posjetila. Kao i Neville, Ginny i još nekoliko ljudi.“
Ginny? To ga je iznenadilo. Bio je uvjeren da ga Ronova sestra mrzi.
„A...“ oklijevao je. Nije znao bi li bilo pametnije šutjeti, ali morao je saznati. „...a Snape?“
Hermiona ga pozorno promotri.
„Nismo ga vidjeli. Nijednom otkad te doveo ovdje.“
Harry se uzrujao. Snape ga nije posjetio nijednom tokom cijelog tjedna? Nije bio nimalo zabrinut za njegovo zdravlje? Mogao je barem pitati kako mu je... Severus ga je vidio golog, bio je u njemu, vodili su ljubav. Harry ga je grlio i ljubio. Bili su tako bliski... Pomfrey je rekla da mu on priprema napitke... ali nije to bilo to. Zašto nije zabrinut za Harryja?
Osjećaj gorčine ušuljao mu se u nutrinu, neopaženo, napadajući mu grlo. Teško je progutao, pokušavajući suspregnuti osjećaj gorkog razočaranja.
„Harry,“ Hermiona se primaknula bliže, pozorno ga gledajući. Oblizala je usnice, kao da ono što želi reći ne želi prijeći preko njih. „Što se događa između tebe i profesora Snapea?“
Ovo pitanje ga je tako pogodilo da se osjetio ošamućeno. Uspaničario se, ali se trudio to ne pokazati.
„Kakvo je to pitanje?“ pokušao se obraniti dok mu je glas lagano drhtao. Zurio je u strop, jer nije mogao pogledati u prijateljičino lice.
„Harry, moraš mi reći istinu,“ inzistirala je Hermiona, naginjući se nada nj.
„Ne moram ja ništa!“ ispali on, želeći završiti s ovim razgovorom.
„Harry, slušaj... Kad si bio napadnut... Čekala sam te u društvenoj prostoriji. Htjela sam pričati s tobom u vezi nečega što sam primijetila. Poslije ovoga što se dogodilo, još je važnije da poslušaš što ti imam za reći.“
Nije želio. Nije je htio slušati. Nije znao što je htjela reći ali bojao se to čuti.
„Neću pričati o tome,“ zareži. „Što god da misliš, sigurno samo umišljaš.“
„Harry...“ odgovorila je tiho. „Ja znam. To što Ron ne vidi ništa osim hrane ne znači da sam i ja jednako slijepa. Poznajem te već pet godina. Čitam ti lice kao otvorenu knjigu, a ti zaista nisi jedan od onih ljudi koji mogu skrivati vlastite emocije.“
Zamišljeno ju je pogledao.
Koliko toga zna? Što je sve pogodila?
„Znam da se nešto događa između vas dvoje. I...“ zastala je na čas, dok je Harry osjećao kao da će prsnuti od iščekivanja. „... ne sviđa mi se to,“ dovršila je.
Dakle, podrška prijatelja otpada... pomisli Harry, osjećajući kao da mu nešto teško pada u želudac.
„Ron je u pravu,“ ponovi Hermiona. „Snape je smrtonoša. Ne bi mu smio vjerovati.“
To ga je iživciralo. Ma što ona zna o njemu?! Podigao je glavu i ljutito je pogledao.
„Znam što razmišljaš,“ rekla je prije nego je uspio otvoriti usta. „Da nisam u pravu kad to kažem. Da ne znam ništa o njemu.“
Harry trepne, iznenađen. Zar je toliko toga bilo vidljivo s njegovog lica?
Nagnula se prema njemu i tiho rekla:
„On je više nego dvostruko stariji od tebe, Harry. A i profesor ti je. To je... neprimjereno.“
„A što ti znaš o tome? Ne zanima me tvoje mišljenje, Hermiona! O njemu ne znaš ništa osim onoga što vidiš u učionici! A on je potpuno drukčiji!“
Hermiona suzi oči. „Dakle, bila sam u pravu... Onaj napitak koji ti je Snape dao da popiješ... Otkrio je istinu,“ lice joj bilo blijedo. „Zaista ga želiš...“
Harry se ugrize za donju usnu. Pao je u njezinu zamku.
„Ovo je ozbiljno,“ reče ona potreseno. „To je... zabranjeno. Ne možeš...“
„Nije me briga!“ ispali Harry. Zaista mu se nije sviđao smjer u kojem se kretao ovaj razgovor.
„Ne razmišljaš racionalno, Harry. Zaslijepila te...“ prekinula se upola rečenice, kao da traži pravu riječ. „...fascinacija. Bojim se da će te on povrijediti. Preblizak je Voldemortu. Ne znamo je li zaista na našoj strani. Imam loš osjećaj. Mogao bi te... iskoristiti.“
Harry je nije gledao. U njemu je kuljao bijes, potpuno prigušivši strah.
„Bojim se... da bi te prevarom mogao navesti do Voldemorta.“ Vidjevši ubilački pogled kojim ju je Harry počastio, Hermiona lizne usnice i počne mu se obraćati kao djetetu: „Razmisli, Harry... zašto je odjednom postao tako zainteresiran za tebe? Oduvijek te mrzio. Što je moglo tako nenadano promijeniti njegov odnos prema tebi?“
Gledao ju je sa strahom i gađenjem. Oklijevao je.
I on se sam to pitao. Snape je zaista... tako nenadano, i onda, u onom spremištu... Od tada se sve promijenilo. Ali bilo je nemoguće da...
Ne! Ma kako ona to može uopće pomisliti? Zašto govori takve stvari? Samo ga je uzrujala. Htjela je da prestane vjerovati Snapeu; da prekine s njim. To joj je bila namjera! Da uništi sve između njih dvoje. Kakva je ona to prijateljica? Umjesto da ga ohrabri, pokušava ga navesti na nepovjerenje i strah. Neće joj dopustiti da to učini!
Harry je upravo otvorio usta da joj britko odgovori ali ona je opet bila brža:
„Poslušaj me, molim te, i završi s tim prije nego bude prekasno.“
Zar zaista ne razumije? Već je bilo prekasno...
„Ne mogu,“ uspio je napokon istisnuti. „Ne razumiješ! Ne mogu to učiniti!“
„Morat ćeš,“ reče ona suosjećajno, gledajući ga ravno u oči. Izdržao je taj pogled, iako ga je koštalo. Ljutnja na nju opet je nadvladala nedavni strah.
„Ne petljaj se u moje stvari!“ zaviče on ledenim glasom. „Moj je izbor s kime ću nešto raditi i što ću raditi. Ako nešto s time riskiram, to je ipak moja odluka. Samo moja!“
Hermiona suzi oči i udalji se. „U tom slučaju, ne ostavljaš mi izbora. Morat ću otići do profesora Dumbledorea.“
Harry je imao osjećaj da pada u veoma dubok i mračan ponor. Glas mu je zapeo u grlu.
„Ne možeš to učiniti,“ naposlijetku reče.
„Morat ću. To je za tvoje dobro, Harry.“ Izraz lica joj je bio strahovito hladan, kao da je već donijela odluku i ništa je neće pokolebati. No oči su joj lutale. „Moraš shvatiti...“
„Ne možeš mi to učiniti!“ gotovo je vrisnuo, osjećajući kako ostaje bez daha. Srce mu je lupalo negdje u grlu.
„Znam da ćeš me vjerojatno zamrziti zbog toga, ali barem ćeš biti na sigurnom.“ Glas joj je zamirao a pod svaku cijenu se trudila zvučati strogo i samouvjereno. „Ne možeš ni zamisliti kako si izgledao kad smo te pronašli. Bio si...“ uzdahnula je da se smiri. „Bio si sav prekriven krvlju. Ne želim da se to ikad više ponovi. Ne mogu opet kroz to prolaziti...“ zarila je lice u dlanove dok su joj se ramena tresla od jecaja. „Nemaš pojma što smo prošli. Mislili smo da smo... da smo te izgubili.“
Harry ju je gledao bez riječi. Uistinu je osjećao sažaljenje i suosjećanje ali strah i bijes su ih brzo i efikasno otjerali.
Nije mu bilo važno koliko su plemeniti njezini motivi. Željela ga je lišiti nečega za što se tako snažno borio već dugo vremena. Neće joj dopustiti! Neće dopustiti nikome da stane između njega i Snapea!
Nije imao pojma što da kaže sada. Trebao je biti veoma oprezan. I nježan. Otjerao je bijes i dopustio sjemenu suosjećanja da malčice naraste.
„Bit ću ja u redu, Hermiona. Zaista se ne moraš brinuti za mene,“ shvatio je da govori prazne fraze. Da. Bit će on u redu. Zato i jest završio u bolnici, sav polomljen i u nesvijesti punih pet dana.
„Meni se čini da bi Ron mogao biti u pravu,“ opet je ponovila, trljajući oči, dok se pokušavala pribrati. „Bolje spriječiti nego liječiti. Neću dopustiti Snapeu da ti bilo što učini,Harry. Čak i ako je cijena za to naše prijateljstvo.“
„Ne,“ zastenje on. „Ne možeš to učiniti, Hermiona! Molim te, nemoj. Ne možeš. Neće mi on ništa učiniti.“
Hermiona zavrti glavom i ustane. U zadnjem trenutku ju je uspio uhvatiti za ruku, svojom lijevom. Pogledao ju je ravno u oči.
„Hermiona, molim te... Možda...“ mozak mu je radio punom parom. „Možda ga prvo možemo provjeriti? Bit ću pažljiv, obećavam.“ Vidio je kako su joj se oči neznatno suzile. Uspio je probiti malenu rupu u zidu kojeg je podigla, i sada ju je morao pažljivo i oprezno proširiti. „Možda je moguće provjeriti možemo li mu vjerovati. Ipak... da me htio predati Voldemortu, mogao je to odavno učiniti.“ Izgledala je kao da važe nešto. „Počekaj još malo. Pronaći ću način da saznam. Možda...“ Sjetio se Snapeovog sita sjećanja u koje je uspio zaviriti prošle godine. „Možda mu mogu pogledati u sito sjećanja?“
Vidio je kako joj se oči šire.
„Jesi li siguran da ćeš uspjeti u tome?“ upitala ga je.
Kimnuo je glavom iako nije bio siguran. Zapravo, znao je da neće uspjeti u tome. Još se dobro sjećao kako je završilo prošlog puta. Nije smio riskirati da izgubi sve za što se tako jako borio.
Samo je želio biti sa Snapeom.
Zašto je bilo tako teško? Zašto se činilo da se cijeli svijet urotio protiv njega?
Hermiona je nekoliko trenutaka razmišljala a onda je polako kimnula.
„U redu. Čekat ćemo. Ali morat ćeš to učiniti, Harry.“
I on je kimnuo. Osjetio je da mu onaj golemi teret pada sa srca. Ali znao je da to nije zadugo. Poslije će morati smisliti nešto drugo.
„Žao mi je što sam te napala čim si se probudio, ali morala sam. To me izjedalo cijelog tjedna. Neću te više smetati,“ nježno mu se nasmiješila.
Nije joj htio odgovoriti osmijehom, ali ipak je lagano podigao kuteve usana. Imao je dojam da je ovaj razgovor njega i Hermionu poprilično udaljio i kako je malo vjerojatno da će ikad više biti bliski kao nekad.
„Pa... odmaraj se. Ja... imam nekog posla.“
Kimnuo je glavom i gledao je kako odlazi sve dok nije zašla za ugao hodnika koji je vodio u bolnicu.
Pogledao je u strop i teško uzdahnuo.
Čini se da će se uvijek morati boriti zbog ove... fascinacije. Harry nije očekivao da će to biti lagano ali bio je iscrpljen.
Sklopio je oči, prizivajući onaj osjećaj ugodne topline koju je osjećao dok se stiskao uz Severusa. Smirio se.
Taj je osjećaj bio vrijedan svake borbe. I svake cijene.
***
Zvuk njezinih koraka odjekivao je u hodnicima odbijajući se od zidova.
Bilo je riskantno doći ovdje. Ali sumnjala je da će Harry učiniti ono... provjeriti Snapea. A ona se tako bojala za njega... Ovo je bilo jedino što je mogla učiniti da ga zaštiti.
Sjetila se njegovih molećivih očiju koje su joj stisnule srce. Predala se pred tim pogledom i sad se grozno bojala da će se njezina slabost negativno odraziti na Harryjev život i da će sve loše završiti. Bila je ljuta na samu sebe jer nije uspjela ostati čvrsta i odlučna kao inače. Kada su osjećaji bili u igri, sve je bilo mnogo teže.
Možda će se, nakon nekog vremena, uspjeti pomiriti s činjenicom da je Harry mrzi. Ali možda on promijeni mišljenje jednog dana... možda će shvatiti da je sve to učinila u pokušaju da ga zaštiti.
Ron je još uvijek bio veliko dijete. Nije mogao ni samog sebe zaštititi. Ona je uvijek pazila na njih obojicu, i ne može sad zakazati. Ne sada, kad je Voldemort bio na vrhuncu moći a životi njenih najboljih prijatelja u opasnosti.
Zaustavila se pred vratima i duboko udahnula, prikupljajući hrabrost.
Pokucala je.
Za nekoliko trenutaka vrata se otvoriše i iza njih se pojavi visoka figura, obučena u crno.
„Trebam razgovarati s vama, gospodine!“ ispalila je prije nego što je muškarac dospio otvoriti usta. Oči mu se suziše. Mahnuo je rukom, pozivajući je da uđe. Hermiona je osjetila kako joj noge klecaju pri ulasku u ured, ali nije to ničim pokazala.
Morala je ostati čvrsta i odlučna.
Iznenadila se kada muškarac nije otišao za svoj stol već je ostao stajati pokraj vrata, šibajući je pogledom. Shvatila je da, ako joj poželi nešto učiniti, neće moći pobjeći. Osjetila je navalu straha ali brzo se pribrala.
Došla je ovdje zbog Harryja!
„Slušam, gospođice Granger,“ Snapeov glas bio je neuobičajeno hladan.
Uzela je dubok udah i počela:
„Znam što se događa između vas i Harryja, gospodine!“
Ako je očekivala izraz iznenađenja na njegovom licu, grdno se prevarila. Oštre crte lica nisu se promijenile, samo su mu se oči neznatno suzile.
„Došla sam ovdje da vam kažem, gospodine-„ Hermiona se nadala da nije zvučala previše ozbiljno i prijeteće dok mu se tako obraćala, pa je brzo dodala. „...da je bolje da ga ne povrijedite. Znam da jednom jeste. Cijelog tog tjedna je bio shrvan a ja nisam znala zbog čega. Sada znam, i upozoravam vas...“ Zar je zbilja stajala tu, u uredu, i prijetila svom profesoru? Oklijevala je trenutak, no potom se vratila svom govoru. „Harry je naivan i ima dobro srce. On vam beskrajno vjeruje i ne dopušta da itko loše govori o vama. Ali ja vam ne vjerujem i želim da znate da ću vas pozorno motriti. Ne znam kakve su vam namjere, ali vam neću dopustiti da ga povrijedite. Ako to učinite, reći ću sve profesoru Dumbledoreu!“ Znala je da zvuči poput nekakve tužibabe iz prvog razreda, ali nije znala što drugo da kaže. Ona sama nije mnogo toga mogla učiniti, ali znala je da ravnatelj može.
Izdahnula je nakon što je napokon sve to izrekla. Pred tim prodornim pogledom bilo joj je mučno. Nervozno je čekala odgovor, ali on nije stizao.
„Sve je to vrlo interesantno, gospođice Granger...“ kad je Snape napokon progovorio, umalo je poskočila. Glas mu je bio toliko hladan da se i protiv svoje volje stresla. „... ali moram vam reći da je vaša legendarna pamet ostala ipak to. Samo legenda.“
Prestrašeno je gledala kako muškarac izvlači štapić i cilja na nju. Instiktivno je zgrabila svoj, ali bilo je prekasno...
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym