 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 1
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,390
Najnowszy Użytkownik: Landi1313
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 15 - Slamanje zidova | | | | Translation: Matea
15. Poglavlje- Slamanje zidova
Već toliko vremena dajem sve od sebe
Da razbijem ove zidove
Ali čvrsto si ih izgradio
Pa zato samo stojim i pitam se zašto
Oh, zašto?
Harry je proveo još tjedan dana u bolnici. Nakon liječenja svim vrstama napitaka, masti i tinktura, zdravlje mu se polako vraćalo. Slomljene kosti su srasle a rane- i vanjske i unutarnje- počele su zacijeljivati. Za svo to vrijeme smio je jesti samo mlijeko i juhe te je postao izrazito slab i iscrpljen a gđa. Pomfrey mu je zabranila da napušta krevet. Ona je htjela da Harry ostane još tjedan dana u bolnici ali nakon njegovih inzistiranja i McGonagalličine intervencije, napokon mu je bilo dopušteno da ode. No morao se zakleti da se neće umarati ni naprezati.
Ravnatelj i profesorica McGonagall ispitivali su ga o detaljima napada ali on je samo ponavljao da se ničeg ne sjeća. I nije im lagao- bila je to istina. Ron i Hermiona su mu ispričali kako svih zanima što se dogodilo. Nisu samo učitelji bili znatiželjni- i učenici su očajnički nastojali doznati nešto više o napadu.
Harry je nekoliko puta s Hermionom pokušao načeti temu razgovora kojeg su vodili onog dana kada se Harry probudio u bolnici, ali činilo se da Hermiona izbjegava pričati o tome. Kada ju je napokon izravno upitao je li obavijestila Dumbledorea o njemu i Snapeu, na Harryjevo iznenađenje, mirno mu je odgovorila da mu je rekla sve što zna. Harry se prestravio a ona je k tome i dodala kako je također sve morala reći i učenicima, kao i profesorima. Vidjevši Harryja kako se praktički guši i nestaje mu daha, Hermiona ga je potapšala po leđima i sa smiješkom kazala kako su svi bili iznenađeni time što je Snape spasio Harryja ali mu nitko nije zamjeravao zbog toga.
Nakon što je nekoliko trenutaka bio zaprepašten, Harry je shvatio o čemu se radi. Kada je pokušao iz nje izvući nešto više, ona je pričala samo o napadu, potrazi i kako su ga spasili. Baš kao da je potpuno zaboravila na onaj njihov razgovor, baš kao da su sve sumnje nestale iz njenog uma. Harry nije imao pojma kako je do toga došlo ali nakon što je pola noći mozgao o tome, došao je do zaključka kako se ne radi o pukoj slučajnosti. Hermiona se nije ni pretvarala. Kasnije tog istog dana, nakon još jednog razgovora s njom, Harry je učvrstio svoje uvjerenje da je na Hermionu bačena čarolija za brisanje pamćenja. I da Snape sigurno ima veze s tim. Ništa drugo mu nije padalo na pamet. No jedna je stvar bila sigurna- kad bude u prilici, morat će pitati Snapea.
I tako je, barem za sada, mogao odahnuti. Nikad ne bi to nikome priznao, ali jedan mali dio njega se bavio mišlju da začara Hermionu čarolijom Obliviate. Sada je problem bio riješen i osjećao je kao da je užasna težina koja mu je pritiskala srce nestala. Od sada će morati biti oprezan kako Hermiona ne bi opet nešto posumnjala.
Harryja nisu posjećivali samo Hermiona i Ron. Luna se također često pojavljivala. Donijela mu je mrtvu, osušenu žabu tvrdeći da ona pomaže u odagnavanju boli i umora ako se objesi oko vrata. Neville i Ginny su ga također posjećivali. Ronova sestra je izgledala pomalo suzdržano ali mu se ipak nasmiješila. Očito već odavno nije bila bijesna na njega. Donijela mu je kiticu tratinčica. Bio je zahvalan za to što je Ginny opet bila draga prema njemu i uživao je u činjenici da joj se vratio odličan osjećaj za humor. Hagrid mu je donio staklenku punu kolačića, tvrdih poput oklopa praskavih repana. Harry je po prvi put bio zahvalan zbog toga što mu gđa. Pomfrey nije dopuštala da jede ništa drugo osim juhe i mlijeka. Tako je imao odličan izgovor da odbije Hagridov dar a da se polu-div zbog toga ne uvrijedi.
No, iako ga je uistinu posjećivala hrpa ljudi, nedostajala je jedna osoba koju je Harry želio vidjeti više od svih. Snape ga nije posjetio nijedanput cijelog tog tjedna. Baš kao da ga Harry nimalo ne zanima; kao da Harryjevo zdravstveno stanje nije nimalo bitno. A ipak... on mu je spasio život...
Harry je pokušao otjerati gorak osjećaj razočaranja koji mu je bujao u srcu dok je svakog dana gledao nasmiješene prijatelje i zabrinute profesore. Sa svakim novim danom, postajao je sve tužniji i ništa ga nije moglo obradovati. Svaki dan je zurio u vrata, nadajući se da će se ona otvoriti i da će kroz njih proći poznata, visoka i tamna figura ali umjesto toga, na kraju dana bi mu ostajalo samo razočaranje.
U petak je Harry napokon uspio uvjeriti gđu. Pomfrey da ga otpusti iz bolnice. Jedino o čemu je razmišljao bilo je to da mora posjetiti Snapea. Taj posjet mu je bio prioritet i ništa ga nije moglo zaustaviti. I tako je rekao Ronu i Hermioni da će biti slobodan tek u vrijeme večere iako je zapravo trebao izaći tek malo prije toga. Želio je biti sam, bez dosadnih prijatelja i kolega oko sebe.
Harry je obukao hlače, majicu i džemper te se pogledao u ogledalo. S olakšanjem je primijetio da ne izgleda toliko loše. Barem ne onoliko loše kao prošlog tjedna. Ipak je bilo očito da se napatio u posljednje vrijeme. Na obrazima i usnama još uvijek je imao ogrebotine, iako su sada bile malene. Preko obrve je imao crvenu oteklinu koja je zacijeljivala. Također je izgledao ispijeno zbog slabe ishrane a koža mu je imala bljedunjav, nezdrav ton. Crni podočnjaci očito nisu htjeli nestati iako je dosta spavao. Također se i dalje osjećao umorno i iscrpljeno, kao da mu je netko isisao svu energiju.
Okrenuo se od ogledala, otišao do gđe. Pomfrey da joj zahvali na svemu i uputio se prema tamnicama, trudeći se ostati neprimijećen. Srećom, učenici su većinom još uvijek bili na predavanjima i Hogwarts se doimao napušteno.
Srce mu se uzlupalo dok je silazio dolje. Hoće li ikada moći doći ovdje bez ove neugodne nervoze koja mu čak i hodanje čini jedva podnošljivim? To nije znao, ali u jedno je bio siguran- mora ga vidjeti! Barem nakratko. Nije znao gdje da ga potraži ni drži li njegov profesor upravo predavanje ali vrijedilo je pokušati.
Dok je pokušavao smiriti drhtaje vlastitog srca u prsima, Harry se zaustavio pred vratima ureda profesora Napitaka i pokucao. Uskoro je začuo korake a krv u tijelu mu je proključala od uzbuđenja.
Vrata se otvoriše. Harry zadrži dah.
Gotovo je zaboravio kako su predivne te crne oči, pa čak i sada, dok su se širile od iznenađenja. Harry nije mogao odoljeti- lice je razvukao u širok osmijeh. Snape ga je promatrao punu minutu dok se izraz njegovog lica mijenjao iz zapanjenosti u nestrpljivost. Podigao je obrve zbog čega su mu se bore na licu produbile.
„Što radiš ovdje, Potteru?“ oštro je upitao, gledajući Harryja koji se ukipio na mjestu sa raznježenim osmijehom na licu, očito bez dara govora. „Trebao bi još uvijek biti u bolnici, zar ne?“
„Otišao sam,“ Harry nije mogao promucati ništa složenije od toga. „Danas. Mogu li... mogu li ući?“ sramežljivo je zamolio.
Snape je suzio oči, no zakoraknuo je unatrag i pustio ga unutra. Kad je zatvorio vrata, Harry se više nije mogao obuzdati. Naglo je skočio na Snapea, pritisnuvši ga uz vrata i oviviši ruke oko njegovog struka. Glasno uzdahnuvši, naslonio je glavu na njegova prsa i sklopio oči. Pritisnuvši obraz uz grubi materijal pelerine, šapnuo je:
„Nedostajao si mi.“
Ponovno je uzdahnuo i počeo udisati predivnu aromu cimeta i gorkog bilja. Harry se još čvršće pripio uz vitko tijelo i slušao snažne otkucaje srca u Snapeovim prsima.
„Čekao sam te, ali nisi dolazio,“ nije mogao zatomiti notu gorčine u svom glasu. „Zašto me nisi posjetio?“
Snape, koji je očigledno bio zapanjen Harryjevim ponašanjem, povukao se i ispravio, ali nije ga pokušao odgurnuti.
„Bio sam zauzet, Potteru,“ odgovorio je potpuno mirnim glasom. „Osim toga, nije mi se dalo boriti s ruljom koja te opsjeda cijelo vrijeme,“ kiselo je dodao.
Harry je podigao svoj zagrijani obraz s muškarčevih prsiju i pogledao u čvrsto stisnute usne i modro-crnu kosu koja je okruživala blijedo, napeto lice. Nasmiješio se kad mu je pogled pao na upadljiv nos, koji mu se u ovom trenutku činio kao najljepši nos na svijetu.
„Tako... si mi nedostajao, Severuse,“ nježno je ponovio, pozorno gledajući u oči profesora Napitaka koje su ga intenzivno proučavale i koje su čudno zasjajile na spomen svog imena.
„Ne dramatiziraj, Potteru,“ reče Snape hladno. „Jedva da je prošao jedan tjedan, ako ne brojimo dane dok si ležao u nesvijesti.“
Harry se naglo zamisli. Namrštio se i malo odmaknuo od muškarca, šibajući ga prodornim, sumnjičavim pogledom.
„Kako znaš kada sam se probudio?“
Primijetio je kako se lice profesora Napitaka zamračilo, kao da je ljut na samog sebe.
Harryju je sve bilo jasno.
„Dakle, bio si tamo!“ Oči su mu sijevnule a veseli osmijeh se pojavio na licu. „Mogao si mi i reći.“
Profesorovo lice je izgledalo kao olujni oblak.
„Da zadovoljim tvoju znatiželju, Potteru- donosio sam napitke Pomfreyici,“ odgovorio mu je Snape najmirnijim glasom kojeg je uspio proizvesti ali Harry mu nije vjerovao ni riječi. Kao što nije vjerovao u istinitost njegovih motiva.
„Ne brini, neću reći nikome,“ gorljivo je šapnuo a da se nije ni pokušao prestati smiješiti.
„Je li ti Pomfrey dala neku otopinu za smijanje, Potteru?“ zareži Snape.
Harry nije obraćao pozornost na profesorov sarkastični ton. Sjetio se zbog čega je došao ovdje- da mu zahvali.
Smiješak je polako nestao s dječakovog lica. Snape se namrštio. Harry duboko udahne, ispruži ruku i njome uhvati profesorovu. Podigao ju je i čvrsto pritisnuo uz svoj obraz, mazeći se uz nju zatvorenih očiju. Dodir hladnih prstiju odašiljao je ugodne žmarce njegovim tijelom.
„Hvala ti,“ tiho je rekao, trljajući obraz uz njegov dlan. „Za to što si mi spasio život.“ Otvorio je oči i pogledao u Snapeovo lice koje je izgledalo preneraženo. „Ja... ne sjećam se baš mnogo ali Ron i Hermiona su mi ispričali kako nisam mogao disati i kako si ti...kako si ti upotrijebio nekakvu čaroliju zacijeljivanja i... spasio me.“ Harry pomakne Snapeovu ruku sa obraza prema usnama, ne skidajući pogled s muškarčevog lica. Tamne oči su ga pozorno gledale. U njima je ugledao izraz nekakvih neodređenih emocija. "Hvala ti,“ šapnuo je, spuštajući pogled, te je poljubio njegove prste.
Vrlo lijep, topao osjećaj preplavio mu je srce. Nije bilo bitno što se prije događalo, nije bilo bitno koliko je bio povrijeđen, sve je to sada bilo potpuno nevažno. Sada je imao dokaz da Snape mari za njega. Spasio ga je. To je iskupilo svu njegovu krivnju i čak da ga Snape nastavi tretirati loše; da ga nastavi povređivati, ništa od tih rana ne bi ni okrznulo njegovo srce jer je ono sada bilo okruženo veoma čvrstim zidom vjere i saznanja da Severus mari za njega . Uistinu mari.
To je saznanje dalo Harryju snage da započne dug i zamoran put do Snapeovog hladnog srca koje je,čini se, bilo okruženo neprobojnim zidom. I možda će jednog dana uspjeti razbiti taj zid. Kad postane odlučniji i jači... možda. Bila je to nada.
Harry je još jednom poljubio tu hladnu ruku, i kada ju je napokon pustio, osjetio je kako mu dodiruje bradu, lagano mu podižući lice. Njegov pogled susreo je Snapeov, u kojem je bio vidljiv čudan sjaj. Začuo je riječi, promrmljane tihim šaptom:
„Nema na čemu, gospodine Potter.“
Harryjeve oči se raširiše dok mu se osmijeh opet vraćao na lice. Snape je povukao ruku i ispravio se.
„Ali učini mi uslugu i prestani se tako budalasto smješkati jer se bojim da moje oči više ne mogu podnijeti taj prizor,“ britko mu je rekao a Harry je pomislio kako mu nikad do sada posprdni komentar profesora Napitaka nije zazvučao tako... slatko.
***
„Kako si, Harry?“ upitala ga je Hermiona kad je sreo nju i Rona na ulazu u Veliku Dvoranu kasnije tog popodneva.
„U redu sam,“ odgovorio je, sliježući ramenima.
Poslije napada, Hermiona se počela ponašati gore od gospođe Weasley. Bila mu je poput majke, njegovala ga i stalno ispitivala kako se osjeća, pritom sugerirajući da bi, da se nju pitalo, Harry ostao u bolnici još nekoliko dana. Ron je, srećom, stao u njegovu obranu i na kraju je sve umalo završilo uobičajenim čarkama.
Oni se nikada neće promijeniti, mislio je, osjećajući nekakvu toplinu u srcu.
Unatoč tome, Harry je već planirao kako da pobjegne njihovoj pretjeranoj zaštiti. Zaista je želio maloprije duže pričati sa Severusom ali nije mogao jer su ga prijatelji čekali. Ionako mu nikad nije bilo dosta tog čovjeka. S obzirom na to, prije odlaska je ugnjavio Snapea sve dok ovaj nije pristao na to da ga Harry može posjećivati navečer sve dok ga nitko ne vidi da silazi u tamnice. To i nije bilo tako teško. Harry je imao plašt nevidljivosti. Puno teže od šuljanja bilo je pitanje kako zavarati prijatelje koji ga nisu htjeli ispustiti iz vida ni na trenutak, kao da se boje da će Harry biti ponovno napadnut odmah iza prvog ugla.
„Izgledaš napeto, Harry,“ prokomentirala je Hermiona, odvlačeći ga od misli.
„Što? Nisam. Zašto?“ promrmljao je, pomalo iznenađeno.
„Prestani ga gnjaviti,“ zarežao je Ron na nju. Hermiona je udahnula, kao da želi još nešto dodati, ali je Ron zgrabio Harryja za ruku i odvukao ga u Veliku Dvoranu.
Većina učenika koja je već sjedila, okrenula se da pogleda Harryja ali to mu nije smetalo. Ne ovog puta. To zapravo i nije bilo ništa novo. Navikao se biti u središtu pozornosti cijelo vrijeme. Dok je pogledom obilazio dvoranu, ugledao je tri prazna mjesta za slytherinskim stolom.
Progutao je.
Sva tri učenika koja se sumnjičilo za napad na njega, nestala su bez traga. Osjetio je kako mu i protiv volje, trnci kližu kralježnicom. Bio je čudan osjećaj znati da su Malfoy i njegove gorile nestali, i da se vjerojatno nikad neće vratiti. To je bila neriješena misterija, o kojoj će se nagađanja i tračevi širiti još dugo vremena, dok ne prijeđu u legendarnu priču.
Harry je mogao pitati Snapea zna li on nešto o tome, no duboko u sebi, ipak nije želio znati istinu. Jedino što je bilo važno bilo je to što je sada siguran, i što ga slytherini, sudeći po njihovim prestrašenim licima, u doglednoj budućnosti neće imati hrabrosti niti uvrijediti. Ne nakon što su 3 njegova neprijatelja nestala u vidu magle.
Harry je osjećao čudnu zadovoljštinu dok su ga gledale te prestrašene oči. Pansy Parkinson problijedjela je kao krpa i, grizući usnu, odmah skrenula pogled.
„Harry!“ pozornost mu je skrenula griva plamenocrvene kose i pjegavo lice. „Tako mi je drago što si napokon izašao iz bolnice!“ pozdravila ga je Ginny. Skočila je sa svog mjesta i sad je stajala pred njim, široko se osmjehujući. „Nismo mogli dočekati da izađeš!“
„Oh,“ zamucao je. „Ja... i ja sam sretan,također.“
„Sigurno si gladan. Neću ti smetati,“ rekla je nježno. U tom su trenutku njezine oči odlutale preko Harryjeva ramena pa se zacrvenjela. Harry se okrenuo ali nije vidio nikog osim grupe Ravenclawa koji su sjedili za stolom. Cho Chang mu se sramežljivo nasmiješila. Ponešto iznenađen, uzvratio joj je istom mjerom i opet se okrenuo ka Ginny. Ona se pak, već vratila za stol kod svojih prijatelja. Harry se približio stolu zajedno s Ronom i Hermionom, putem uzvraćajući osmijehe i pozdrave kolegama.
Duboko je disao. Zašto mu se činilo da su se svi nakon napada nekako promijenili? Ginny ga je opet voljela, slytherini su ga se bojali, ostali učenici su bili bolji prema njemu a Snape je mario za njega.
Nesvjesno se nasmiješio.
„Zbog čega si ti tako sretan?“ upitao ga je Ron kad mu je Harry prišao.
„O, ma zbog ničega posebno,“ odgovori Harry sjedajući između njih dvoje i kimajući Nevilleu. „Samo mi je...drago.“
Iznenađujuće je kako se sve promijenilo, pomislio je. I život mu se promijenio, dijeleći se na 2 dijela- onaj prije napada i onaj poslije. Kao jučer i danas.
Opet se nasmiješio samom sebi.
Čak je i hrana izgledala ukusnije nego prije. Posegnuo je za komadom piletine, ignorirajući Hermionina gunđanja kako ne bi smio jesti tako tešku hranu.
O da, „danas“ je bilo mnogo ugodnije...
***
Poslije večere je rekao prijateljima da mora otići do bolničkog krila kako bi uzeo lijek i ostati tamo neko vrijeme dok on ne počne djelovati. Naravno da su i oni htjeli poći s njim ali ih je Harry, srećom, uspio oduvjeriti od te ideje, tvrdeći kako gđa. Pomfrey ne želi da ga itko ometa. Kada su mu predložili da se nađu poslije pred vratima bolnice, obećao je da će paziti na sebe i da će kao dodatnu zaštitu ponijeti i plašt nevidljivosti. Odahnuo je od olakšanja kada su napokon, nakon toga, odustali. Nadao se da će ga u skorijoj budućnosti prestati pratiti uokolo i ponašati se kao da je napravljen od stakla. Pogotovo Hermiona koja je budno pazila na svaki njegov korak i ponašala se kao da je petogodišnje dijete.
Žao mi je njezine djece, pomislio je Harry kad je napokon preko sebe prebacio plašt nevidljivosti i uputio se u tamnice. Prolazeći pored slike nekih čarobnjaka zaokupljenih partijom šaha, tako je jako zijevnuo da su se prenuli i počeli se nervozno ogledavati. Osjećao se vrlo umorno i slabo no sastanak sa Snapeom mu je trenutno bila najvažnija stvar na svijetu. Mislio je na to cijelog popodneva i cijele večeri, pa čak i dok je bio okružen razrednim kolegama koji su ga neprestano zapitkivali što se dogodilo i kako se osjeća.
Napokon je stigao u tamnički dio dvorca i baš kad se zaustavio pred vratima ureda profesora Napitaka da pokuca, vrata su se otvorila sama od sebe. Pomalo iznenađen, ušao je unutra. Prošavši kroz tihi, prazni ured, pokucao je na sljedeća vrata. Kada su se odškrinula, ugledao je Snapea kako sjedi u naslonjaču ispred kamina i čita knjigu. Svjetlost vatre plesala je po njegovoj pelerini i odražavala zlaćan odsjaj u njegovoj crnoj kosi koja mu je padala preko lica.
„Skini plašt i zatvori vrata,“ reče muškarac a da nije ni podigao glavu. Harry je učinio što mu je bilo rečeno i tek je tada zamijetio pergament u Snapeovom krilu u koji je profesor svako malo nešto zapisivao. „Sjedi,“ kratko mu je rekao. „Uskoro ću završiti.“
Gryffindorac je poslušno utonuo u naslonjač na suprotnoj strani stola. Snapeovo lice bilo je duboko zamišljeno. Harry je imao dojam da je, što god da trenutno radi, to neobično važno i osjećao se pomalo posramljeno što ga u tome ometa. Ali s obzirom da je došao ovdje, i da ga je ovaj posjet koštao, nije imao namjeru tako brzo otići.
Harry je tiho uzdahnuo, naslonio se i nijemo zurio u pucketave plamenove. Topli sjaj koji je iz njih izbijao zagrijao mu je kožu i proširio mu se tijelom. Kapci su mu otežali i nije ih mogao držati otvorenima iako je to htio.
Nakon nekog vremena, imao je osjećaj da leži u toplom, udobnom krevetu i da mu vatra pjeva uspavanke. Boje i svjetla bili su zamućeni. Pretakali su se međusobno, vodeći ga u predivno toplu, mirnu zemlju snova.
***
Sve je bilo u gustoj tmini, no negdje u njoj nešto se počelo mijenjati. Čudan, ugodan osjećaj ju je poremetio donoseći... hladnoću i... uzbuđenje.
Dug jecaj izašao mu je iz grla.
Osjetio je nježan, strahovito dobar dodir na sebi zbog kojeg su mu se tijelom smjenjivali valovi topline i hladnoće.
„Tako je dooobrooo...“ šapnuo je nakon što je uspio locirati dodir.
Osjetio je kako mu se diže.
Tama je postepeno nestajala pod utjecajem ovog izvanrednog osjećaja koji mu se širio negdje iz trbuha, čineći ga napetim.
San je potpuno nestao i Harry je polako otvorio svoje sanjive oči u pokušaju da shvati što se događa. Kroz izmaglicu koja mu je plutala pred očima vidio je da mu je majica otkopčana.
Čudno, nije se sjećao da je zaspao u odjeći...
Pogledao je dolje i zbog prizora pred sobom se luđački zacrvenio. Hlače su mu bile otkopčane a blijeda, vitka ruka dugih prstiju stiskala mu je kurac. Kretala se polagano, odašiljući val za valom predivnog užitka u njegovom tijelu.
Harry zastenje, nije si mogao pomoći. Podigao je glavu i ugledao Severusa nad sobom kako ga promatra sa iskrivljenim smješkom na usnama. Oči su mu sjale i taj sjaj u njima je potpalio Harryjevu vatru uzbuđenja.
„Probudite se, gospodine Potter.“ Dubok, mračan glas razbio je Harryjevu volju na komadiće i poslao mu žmarce niz kralježnicu.
Nije imao vremena ni da razmisli o tome gdje je se nalazi i što se događa, jer ga je ta predivno hladna ruka na njegovoj erekciji potpuno lišila svih ostalih osjeta.
Snape se naginjao nad njim, dok su rukavi njegove pelerine padali, prekrivajući ih oboje, odvajajući ih od ostatka svijeta.
Snape je ubrzao pokrete, komešajući Harryjeve osjete. U jednom trenutku je muškarčeva druga ruka, koja je do tad ležala na naslonu stolice, dotaknula Harryjeve prsi, nježno mu gladeći kožu. Harry zatvori oči predavajući se dodirima, no već u sljedećem trenutku oštar i bolan osjećaj projurio mu je tijelom zbog čega je poskočio i zajecao. Otvorivši oči, ugledao je zlobni, iskrivljeni smiješak na licu čovjeka nad njim. Snape ga je uštipnuo za bradavicu, i opet je to uradio. Harry zaviče dok mu se tijelo izvijalo. Udario je leđima u naslonjač pokušavajući uhvatiti dah. Snape je izgledao kao da se izvrsno zabavlja dok ga ovako muči, napajajući se izrazima boli i užitka s njegovog uspaljenog lica. Kada ga je još jednom uštipnuo, lagano je zajecao naglo se izvijajući.
Harry zgrabi Snapea za prednji dio pelerine i privuče ga bliže, stiskajući lice uz njegov ovratnik. Opet je osjetio onaj miris koji ga je izluđivao. Zastenjavši, lagano je podigao glavu tako da su mu usne došle u ravninu s muškarčevim uhom. Snape je opet ubrzao pokrete, stiskajući Harryjevu erekciju još jače. Ruka mu se trljala uz krvavocrvenu kožu nabreklog, uzdrhtalog kurca dražeći ga sve više, tjerajući Harryja da bez prestanka promuklo stenje.
„Baš...tako...“ dahtao je Snapeu u uho, istovremeno osjećajući da mu je tijelo potpuno otkazalo poslušnost i da sada slijedi samo ritam te ruke koja mu je drkala sve brže i brže. Njegovo tijelo, izgubljeno u tom blaženstvu, poslalo je signal njegovom mozgu da neće još dugo izdržati. Pokušao se suzdržati ali pokreti su bili prebrzi, prejaki i preuporni. Prsti koji su mu štipali bradavicu uzrokovali su bolne grčeve užitka u njegovom izmučenom tijelu a vreli dah kojeg je osjećao na ramenu i predivan Snapeov miris s uspjehom su napadali sve njegove ostale osjete.
„Ne mogu... izdržati...“ zastenjao je, gotovo jecajući, u muškarčevo uho. „Još malo pa ću...“
„...svršiti,“ Snapeov duboki, zavodljivi glas dovršio je rečenicu umjesto njega. „I to ćeš učiniti...sada!“
Prsti su mu se čvrsto ovili oko Harryjevog glavića i u jednom brzom pokretu je istisnuo bijelu, ljepljivu spermu iz njega. Harry se ukočio, osjećajući goruće erupcije u svakom dijeliću tijela. Imao je dojam kao da su mu sva osjetila zapaljena, i da se nakupljaju u donjem dijelu tijela. Začuo je promukli jecaj i tek nakon nekoliko trenutaka je shvatio da je došao iz njegovog vlastitog grla. Oluja užitka pobrisala je sva njegova osjećanja a u udaljenom kutu uma zapitao se hoće li mu se ikad vratiti natrag.
Pao je natrag u stolicu, jedva dišući i poluzatvorenih vlažnih očiju. Srce mu je drhtalo i trenutno je mogao samo stenjati dok ne dođe k sebi.
Snape je još uvijek stajao nad njim, kao da čeka Harryja da se probudi iz transa.
Nakon što mu se činilo kao cijela vječnost, Harry je napokon uspio pohvatati sve konce i doći k sebi. Progutao je nekoliko puta da smoči svoje suho grlo. Otvorio je oči i ugledao mračan, izvijen smješak na licu profesora Napitaka i sjećanje na sličnu situaciju koja se dogodila nedavno, došlo mu je u misli.
Harry se nasmiješi sam sebi. Pogledao je ravno u sjajne oči koje su ga promatrale i lagano rekao: „Ovo je bilo lijepo, gospodine.“
Snapeovo lice se izmijenilo a oči su mu bljesnule.
„Pokušavaš biti ironičan, Potteru?“ zareži muškarac, pokušavajući osloboditi pelerinu iz mladićevog stiska.
„Uopće ne,“ odgovori Harry nevino prije no što se stigao zaustaviti. „Kako bi se uopće mogao natjecati s vama?“
Kutovi usana profesora Napitaka lagano su se izvili u osmijeh. „Vidi, vidi, Potteru... ponekad si čak i dosjetljiv. Čini mi se da ću te češće morati dovoditi u ovo stanje...“ posprdno se nasmijao dok su se Harryjevi obrazi žarili. Pustio je Snapeovu pelerinu a ugodna toplina nestala je kad se muškarac uspravio i ustao, popravljajući plašt. Opet je pogledao u smjeru u kojem je napola odjeveni mladić ležao u naslonjaču ispred njega a na usnama mu je i dalje igrao onaj isti smješak.
„Obuci se. Moraš na spavanje.“
Harry se opet zacrvenio. Pokušao je ustati ali mišići su mu odbijali poslušnost. Napokon, nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, uspio je i sabrao se dok je Snape sklanjao knjigu sa stola i magijom dodavao drva u kamin.
Zijevajući, Harry izvuče plašt nevidljivosti da ga prebaci preko sebe i baš u tom trenutku sljedeće su mu riječi izletjele iz usta.
„Nadam se da me ovog puta nitko neće napasti, jer mi je navrh glave bolničkog krila,“ našalio se uz osmijeh. Ali kad je vidio pogled kojim ga je počastio Snape, istog se trenutka uozbiljio. „Oprosti, ovo nije bilo smiješno,“ promrmljao je, odvajajući pogled od zamišljenog Snapeovog lica i buljeći u pod.
„Pa idem ja...“ počeo je, pokazivajući prema vratima, ali Snape ga naglo prekine, oštrim tonom.
„Čekaj minutu, Potteru,“ rekao je, na kratko nestajući kroz vrata koja su vodila do njegove sobe. Harry trepne, iznenađen, ali poslušno odloži plašt i počeka da se Snape vrati. Kad ga je opet ugledao, zamijetio je da drži nešto svjetlucavo u šaci.
Snape se zaustavio pred njim držeći nebrušeni kamen koji je izgledao kao smaragd. Bio je slične veličine kao kovanica.
„Što je to?“ upitao ga je Harry znatiželjno.
Ovo je izuzetno rijedak predmet, pa pripazi na to da ga ne izgubiš,“ tiho reče Snape.
„To je... za mene?“ promucao je, gledajući u Snapea s posvemašnjom iznenađenošću i uzimajući mu kamen iz ruke. Svjetlost vatre prolazila je kroz dragulj, zbog čega se činilo kao da gori iznutra.
„Moraš ga uvijek nositi sa sobom, bez obzira na okolnosti,“ objasnio mu je Snape ali Harry je već bio zadubljen u vlastite misli.
Snape ga je spasio, bio je intiman s njim, a sada mu je dao veoma vrijedan dragulj kao dar. Nije znao zašto, no ta mu je gesta ispunila srce toplinom. Ugrizao se za usnu u pokušaju da se ne osmjehne, i pogledao Snapea. Zahvalit će mu nekako za ovo... Učinit će nešto posebno za njega.
Sljedećeg puta ću te dovesti do takvih neslućenih užitaka da ćeš se nekotrolirano izvijati i stenjati moje ime. Obećavam! Napokon ću vidjeti tvoje lice pogođeno užitkom i slušati te kako vrištiš: „Harry! Oh, Harry!“ Bit će to odlično... Merlina mi, tako sam lud za tobom...
Nasmiješio se zbog vlastitih misli.
Kad se ponovno vratio u sadašnjost, vidio je da Snape iz džepa izvlači sličan kamen. Harry je gledao dok je muškarac približavao kamen licu, pomno ga proučavajući. Potom je Snape podigao obrvu u izrazu beskrajne zapanjenosti. Oči mu se raširiše a usne razdvojiše. Njegovo obično blijedo lice dobilo je nijansu crvene boje.
Harry trepne nekoliko puta, nesiguran u ono što vidi pred sobom. Nije li to...?
Snape se namršti a Harry se ukoči zbog čeličnog pogleda kojim ga je ošinuo. Bilo mu je nepodnošljivo vruće. U isto to vrijeme, osjetio je kako kamen koji je držao u ruci počinje odašiljati vrućinu. Iznenađeno ga je pogledao i vidio kako se u njemu nešto vrtloži, naposlijetku tvoreći riječi.
Još je više približio kamen očima i pročitao natpis:
Vidi, vidi, Potteru... Nisam ni sanjao da imaš takve fantazije... Ipak, morat ću te razočarati- to se nikada neće dogoditi.
Užasno shvaćanje ispuni Harryjev um zbog čega mu noge zaklecaše. Lagano se zanjihao, neisguran na njima. Lice mu se žarilo poput baklje. Želio je propasti u zemlju od srama, želio je nestati! Imao je dojam kao da pada u pobješnjelu vatru. Sve ga je peklo.
„Ovaj kamen se koristi da se izmjenjuju misli,“ reče Snape. Glas mu je čudnovato drhtao, baš kao da se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh.
„Zar mi to nisi mogao ranije reći?!“ ispali Harry, pokušavajući ostati na nogama.
„Mogao sam,“ reče Snape tiho uz lagano kimanje glavom, „ali onda ne bi bilo ovako zabavno.“
Sram je odjednom bio istisnut osjećajem bijesa.
„Kladim se da je tako!“ sikne Harry, gnjevno vraćajući kamen natrag u džep dok je čvrsto odlučivao da ga više nikad neće ni dotaknuti. „Zašto si mi ga dao?“ zahtijevao je odgovor, trudeći se zvučati zlobno iako mu je glas pukao.
„Tako da mi možeš javiti ako si u opasnosti,“ odgovori Snape glatko, ne skidajući svoj prodorni pogled s Gryffindorca.
Harryjev bijes odjednom je nestao kao rukom odnesen.
Snape mu je dao kamen... jer je bio zabrinut za njega!
„Moraš ga stisnuti u ruci i poslati mi misao. Moj će se kamen zagrijati i moći ću pročitati tvoju poruku. Ali ne smiješ ga koristiti olako. Poznavajući tvoju neobzirnost, Potteru, ti ćeš ga htjeti koristiti i u situacijama koje ne zaslužuju moju pažnju.“
Harry se namršti.
Možda Snape ne bi bio ljut ako bi mu s vremena na vrijeme- -
„Jesi li razumio?“ oštro ga upita muškarac.
Harry kimne.
„Hvala ti,“ tiho je rekao, gledajući kako Snape sprema svoj kamen natrag u džep. „Vrlo je... lijep.“
Snape ga hladno pogleda.
„Ne treba biti lijep, Potteru. Treba biti koristan,“ zareži on. „Sada možeš ići.“
Harry ponovno kimne, prebaci preko sebe plašt nevidljivosti i brzo napusti sobu.
Dok je polako šetao hodnicima, ruka mu je nesvjesno posegnula u džep i izvukla zeleni dragulj. Zaustavio se i nasmiješio.
Nije si mogao pomoći.
Stisnuo je kamen u ruci, zatvorio oči i pomislio:
Već mi nedostaješ, Severuse.
***
Skriven ispod svog plašta nevidljivosti, Harry je prolazio hodnicima Hogwartsa na putu prema tamnicama. Prošla su samo dva dana a već nije mogao bez prizora tih divnih crnih očiju koje su ga potpuno zarobile.
Koristeći kamen, uspio je nagovoriti Snapea na sastanak. Tome je doprinijela i činjenica što je bila nedjelja- kraj vikenda. Neće imati vremena za sastanke jednom kad nastava počne. Harry je Severusu poslao poruku da se moraju naći kako bi hitno razgovarali o nečemu jako bitnom.
Bilo je to u vezi Hermioninog naglog gubitka pamćenja. Zaboravio ga je pitati o tome prošlog puta pa je sada imao odličan izgovor da se ponovno nađe s profesorom Napitaka. Tako će ubiti dvije vilenice istim kamenom.
Kad je stigao do Snapeovog ureda, pogledao je uokolo po hodniku prije no što je pokucao. No čim je dotaknuo drvenu površinu, vrata su se u hipu otvorila. Kad je ušao, začuo je škripav zvuk sa strane. I sljedeća su se vrata otvorila sama od sebe. Zapanjen, ušao je unutra i ugledao Snapea kako sjedi u naslonjaču. Harryjevo srce odmah je jače zakucalo a na licu mu se pojavio smješak kojem nije mogao odoljeti.
„Dobra večer, Severuse,“ tiho je rekao, skidajući plašt.
Muškarac je okrenuo glavu prema njemu. Na licu mu je bio vidljiv izraz razdraženosti.
„Rekao sam ti da moraš mudro koristiti kamen,“ zarežao je, ni ne trudeći se biti pristojan ili pozdraviti gosta. „Da sam znao da će se njegova moć upotrebljavati zbog besmislica, dvaput bih razmislio prije no što bih ti ga dao.“ Okrenuo je glavu od Harryjevog zapanjenog izraza lica i zagledao se u plamenove. „A što sam drugo i mogao očekivati od tebe, Potteru? Jednako si nepažljiv kao i tvoj otac.“
Harry se ugrizao za usnu, gutajući gorke riječi koje je htio izgovoriti. Ne smije mu dopustiti da ga isprovocira! Samo ga je želio vidjeti, zašto on uvijek mora sve tako komplicirati?
Kad Gryffindorac nije odgovorio, Snape ga je opet pogledao i podsmješljivo rekao: „Što je bilo toliko važno da si morao zloupotrijebiti kamen da mi kažeš, Potteru?“
Harry nije bio siguran da uopće više želi razgovarati s njim. U vezi ičega. Ali kad je već bio tu...
„Želio sam vas pitati... o Hermioni,“ tiho je rekao, spuštajući pogled prema podu. „Čini mi se da je izgubila neka sjećanja,“ podigao je glavu i pogledao ravno u muškarca koji ga je odmjeravao zlokobnim pogledom. „I čini mi se da vi imate neke veze s tim.“
„Stvarno?“ Profesorova usnica prezirno se izvila. „A kako si došao do tog zaključka?“ Bilo je to retoričko pitanje, pa je prije no što je Harry dospio odgovoriti, ponovno zarežao, vidno iznerviran. „Naravno da sam imao veze s tim! Bacio sam Obliviate na nju. Usudila se doći ovdje i...“ oči profesora Napitaka prostrijelile su Harryja. „Ucjenjivati me. Pitam se kako je otkrila istinu...“
Harry skrene pogled. Nije mogao izdržati zurenje tih crnih očiju koje kao da su mu probijale dušu i vadile krivnju na danje svjetlo. „Ovo nije nekakva igra, Potteru. Ako se nešto ovakvo ponovi... pretvorit ću ti život u pakao!“ oči su mu bile ledene i hladne. „Jesi li me razumio?“
Harry sklopi oči, gutajući gorčinu koja mu je odjednom preplavila srce, i kimne.
„Odlično“, suho odgovori muškarac i potom se digne iz naslonjača. „Želiš li sa mnom još nešto raspraviti?“
Harry otvori oči i u nekoliko koraka se nađe pred njim. Obgrlio ga je oko struka i čvrsto ga zagrlio.
Nije želio da se Snape ovako ponaša. Htio je da među njima sve bude kako je bilo prije 2 dana.
„Žao mi je,“ tiho je šapnuo, pritiskajući lice uz Snapeove prsi. Osjetio je da se on ukočio i udahnuo,ali ipak ga nije odgurnuo. „Neće se ponoviti. Molim te, nemoj biti ljut na mene.“
Duboko je uzdahnuo i umirio se, u nemogućnosti da kaže nešto više.
Učinio bi sve samo da stvari budu onakve kakve su bile prošlog puta... ali je li to bilo moguće? Ili mu je Snape pokazao svoju mekšu stranu samo iz osjećaja krivnje? Je li zaključio da je otplatio svoj dug i da se opet može ponašati prema Harryju kao prije? Kao da ga nije briga za njega?
Ali Snape mu je dao kamen. Bio je zabrinut za njega. To je moralo nešto značiti. Jednostavno je moralo.
Harry se još čvršće privije uz njega, uz njegovo hladno tijelo, želeći ga zagrijati vatrom koja je gorjela u njemu. Želio je otopiti tu ledenu ljušturu oko Snapea i njegovog srca. Možda će, ako ga nastavi grijati- postepeno, s vremenom- možda će naposlijetku uspjeti probiti led i doći do topline skrivene duboko u unutrašnjosti?
Osjećao je Severusove mirne otkucaje srca na svom obrazu, slušao njegovo duboko, staloženo disanje. Bio je sretan što ga može zagrliti. Što se uspio izboriti za to bez da ga Snape više odguruje. Još uvijek mu nije uzvraćao zagrljaje no dopuštao je Harryju da se privije uz njega i ostane tako koliko god dugo želi. Pa čak i kad je bio bijesan i ogorčen.
Harry se naposlijetku nasmiješi sam sebi. Osjećao je kako ga obuzima mir, kako mu zagrijava srce, dajući mu nadu da tom toplinom može srušiti Snapeove barijere.
Bio je to savršen trenutak.
Odjednom je toplu tišinu koja je vladala oko njih proparao hladan vjetar. Severusovo srce poskoči, disanje mu se ubrza a iz usta mu iziđe siktaj.
Harry podigne glavu i pogleda u njegovo lice, izobličeno od boli.
„Što se dog—„ nije uspio dovršiti pitanje. Ramena su mu bila zgrabljena u čelični stisak i bio je odgurnut takvom silinom da je posrnuo i umalo pao. Zavikao je, njišući se, i zajecao od boli kada je udario u stolicu leđima. Nakon što je povratio ravnotežu, pogledao je u Severusa s iznenađenjem.
Držao se za lijevu podlakticu a lice mu je bilo izobličeno od napora. Izgledao je kao da se bori s nečim.
Harry je istog trenutka shvatio.
„To je Voldemort,“ promucao je, dok mu se glas slamao od velike zabrinutosti. „Zar ne?“
Snape podigne glavu. Vidjevši njegove zamračene oči, Harry zadrhti.
„Gubi mi se s očiju, Potteru,“ zareži glas, hladniji od leda. U Snapeovim očima bjesnjela je oluja, a njegovo napeto lice odavalo je čisti gnjev. No Harry se nije mogao pomaknuti. Ukipio se na mjestu i zurio u njega osjećajući kako mu u nutrinu klizi hladnoća uništavajući toplinu koja je do maloprije vladala.
„Ne samo da si glup, već si i gluh!“ Te su riječi Harryja pogodile ravno u srce. U Snapeovim očima bilo je nečeg prijetećeg, mračnog i opasnog. Harry zadrhće i napokon uspije ustuknuti za nekoliko koraka. Činilo mu se da se sve oko njega mrači.
„Jesi li me čuo, Potteru?! Gubi se odavde!“ Zbog goruće mržnje u tim poznatim crnim očima Harryjeve noge zaklecaše. Želio se okrenuti i pobjeći ali nije dospio dalje od stolice iza sebe na koju se strovalio. Sa strahom u srcu zurio je u pepeljasto lice obavijeno bijesom; u mračne ledene oči. Snape odjednom posegne prema njemu i povuče ga na noge. Dugi prsti bolno su mu zgrabili ruku, poput pandži zabili se u meso. Harry je bio napola povučen, napola nošen do vrata koja su vodila u hodnik. Snape ga je izbacio s takvom silinom da se jedva održao na nogama. Udario je u suprotni zid dok su se vrata iza njega s treskom zatvarala.
Kad je Harry došao k sebi, okrenuo se i pogledao u vrata.
Nekoliko je trenutaka samo zurio u njih, nesposoban za bilo kakvu vanjsku reakciju no duboko u sebi bio je uplašen. Rame ga je boljelo na mjestu gdje ga je Snape zgrabio.
Sjetio se mržnje u njegovim očima dok ga je gledao.
Hladni povjetarac ugasio je i zadnju tinjajuću iskru topline u njemu. Obavila ga je hladnoća.
Najgore od svega bilo je to što ga ovog puta nema što zagrijati...
...nešto što bi moglo otopiti led.
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym