 | Nasza twórczość/Our stuff |  | | | | |  | |  |
| Nasze Teledyski/Our Videos | | | | | | | | |
| Użytkowników Online | | | |  Gości Online: 3
Brak Użytkowników Online
Zarejestrowanch Uzytkowników: 7,448
Najnowszy Użytkownik: fishbob
|
| | | | |
| Our Desiderium Intimum Videos | | | | | | | | |
|
| THE LIGHT ENTHRALLED BY THE DARKNESS | | | | | | | | |
| Poglavlje 16- Noćna mora | | | | Translation: Matea
Poglavlje 16- Noćna mora
Nešto puzi ispod moje kože
Ove rane neće zarasti
Strah me kako padam
Ne razumijem što je stvarnost
Harry pogleda kamen u svojoj ruci. Bilo je gluho doba noći a još uvijek je ležao budan u krevetu.
Nije mogao razumjeti Severusa. Vjerojatno nikad ni neće moći.
Ponekad je Snape bio dobar prema njemu: dopuštao mu je da ga grli, nije ga gledao s gađenjem, a ono najvažnije je da ga je Harryjeva prisutnost činila malčice... mekšim. No onda bi se najednom sve promijenilo. Snape bi se u trenutku razbjesnio, djelujući kao da uopće nema kontrolu nad sobom. Ranjavao ga je i povrijeđivao.
Harry sklopi oči i zadrhti pri sjećanju na neobuzdanu mržnju koju je ugledao u Severusovim očima. Profesor Napitaka gledao ga je kao da mu je on najveći neprijatelj, kao da je kriv za sva zla na ovom svijetu; za sve loše što se dogodilo u njegovom životu. Dječak nije mogao razumjeti zašto. Što nije bilo u redu? Na kraju krajeva, nije mu ništa skrivio...
Snape je po svemu sudeći dobio poziv od Voldemorta dok ga je Harry držao u zagrljaju. Ali zbog čega se onako razbjesnio? Izgledao je kao da mrzi Harryja, kao da ne želi imati ništa s njim. Kao da je Gryffindorac kriv za nešto. Ali za što?
Harry stisne kamen u ruci, zatvori oči i pošalje poruku, kao što je radio svake večeri otkad je dobio kamen na dar:
Laku noć, Severuse.
Bila je to neznatna gesta koja će vjerojatno samo dodatno razbjesniti Snapea jer Harry opet koristi kamen za nebitne stvari. Ali morao je to učiniti. Barem mu je na ovaj način mogao dati do znanja da je još tu, da misli na njega i da neće prestati... što god da se dogodilo.
***
Harry se uistinu radovao satu iz Napitaka u ponedjeljak. No na kraju je ostao razočaran: Snape ga je tretirao kao smeće i činilo se da je u izrazito lošem raspoloženju.
Harry nije mogao biti siguran, ali činilo mu se da je to Voldemortova krivnja. Možda je sumnjao da je Snape špijun? Ili je bio ljut na njega jer nije izvršio nekakav zadatak? Severus nikad nije spominjao svoj drugi posao a Harry ga se nije usuđivao ispitivati o tome. No strahovita znatiželja nije mu davala mira tako da je iz trenutka u trenutak izmišljao raznorazna opravdanja.
Harry se toliko izgubio u mislima da je upropastio svoj eliksir i zbog toga je bio 'nagrađen' brojnim zluradim komentarima i gubitkom domskih bodova. Snape kao da nije shvaćao koliko gradiva Harry mora nadoknaditi. Nije uopće mario za to. Zapovjedio mu je da nauči svo gradivo koje je propustio dok je bio odsutan i to do sljedećeg predavanja. Snape je toga dana prema svima bio zao, čak i prema slytherinima, ali većina njegovog bijesa bila je ipak upućena Harryju. Harry je sebi obećao da neće uraditi ništa što bi moglo otkriti pravu prirodu odnosa koju Snape i on imaju. Zakleo se da će se ponašati kao da ga nije briga, ali to nije bilo lagano. Ne dok je Snape stajao pred njim, koreći ga da je prokleta budala i arogantno derište koje misli da se cijeli svijet vrti oko njega i da su svi voljni pokoriti se njegovoj nesposobnosti i prevelikom mišljenju o sebi. Također je trebao i savladati sve lekcije koje je propustio jer ga nitko neće čekati i voditi za ruku, čak i ako je on Zlatni Dečko koji misli da vrijedi više od ostalih i da za njega postoje posebna pravila.
Za svo to vrijeme Harry je sjedio, očiju uprtih u kotlić pred sobom, stišćući šake tako jako da su mu članci pobijeljeli a nokti se zarili u dlanove. Snape ga je sramotio s takvom svirepošću da se Harry upitao nije li ovo sve samo igra ili je muškarac pak bio smrtno ozbiljan.
No nije mu se činilo da je igra u pitanju...
Poslije sata Harry je bio zaista ponosan što je uspio sve to izdržati. Znao je da to može zahvaliti riječima koje je neprestano ponavljao u sebi: 'Spasio me. Mari za mene. Bez obzira na sve što čini i govori. Znam da mari za mene.'
Poslijepodne je poslao Severusu poruku:
Mogu li doći večeras?
Nije primio nikakav odgovor.
To ga je smetalo no pokušavao je opravdati takvo ponašanje. Možda je Snape prezauzet, i nema vremena da mu odgovori. Ipak, znao je uhvatiti samog sebe kako zavlači ruku u džep i stišće kamen provjeravajući njegovu toplinu, nadajući se da je možda previdio njegovo isijavanje.
Do večeri se pretvorio u snop živaca i poslao još jednu poruku.
Jesi li ljut na mene?
Ali opet nije dobio odgovor. Pokušao je učiti s Ronom i Hermionom, ali nije ni registrirao Hermionina objašnjenja i upute. Nije se mogao usredotočiti na ništa. Još uvijek je čekao na odgovor ili bilo kakav znak, ali i jedno i drugo je izostalo.
Kasno navečer, dok je ležao u krevetu, ne mogavši izdržati iščekivanje, Harry je zatvorio oči i poslao Severusu zadnju poruku toga dana:
Laku noć, Severuse.
Utorak je prošao prebrzo za njegov ukus, većinom u iščekivanju poruke od Snapea. Profesor se nije pojavljivao na obrocima i Harryja su počele mučiti neugodne misli o tome da mu se nešto dogodilo. Srećom, pomoglo mu je to da je za informacije upitao Lunu: toga dana su petoškolci imali sat iz Napitaka i Snape je bio prisutan na satu, kao i uvijek. To ga je smirilo.
Dok je razgovarao s Lunom, nešto se čudno dogodilo. Tonks im je prišla i upitala Harryja kako se osjeća te može li se nositi s lekcijama i učenjem. Rekla je da priprema nešto zapanjujuće za njihov sutrašnji sat. Harry se, poznavajući njezine neobične metode, s razlogom zabrinuo o čemu je riječ ali ipak se nasmijao i pristojno odgovorio da se unaprijed veseli. Luna tad učini nešto neočekivano. Izvukla je pismo iz svoje torbe govoreći „Htjela sam ti ovo dati ranije, ali imam osjećaj da me stalno izbjegavaš“, te ga predala Tonks. Nymphadora se zacrvenila, brzo spremajući pismo u svoju aktovku kao da ga želi skriti od pogleda što prije može. Krajičkom oka pogledala je Harryja koji se pretvarao da gleda u suprotnom smjeru, te je potom prekorila Lunu pogledom, ali djevojka se samo nevino nasmiješila, odsutnog pogleda. Harry možda nije bio posebno nadaren za čitanje govora tijela kao Hermiona, no nije imao problema s odgonetavanjem Tonksinog pogleda: 'Pričat ćemo poslije. Bez svjedoka!'
Kad je profesorica otišla, Harry je otvorio usta u namjeri da upita Lunu o čemu se radi, ali mu se Ravenclawka sanjivo namiješila i uzdahnula:
„Baš je prekrasan dan, zar ne?“Potom je odlelujala niz hodnik, poskakujući i pjevušeći neku veselu pjesmu u pol glasa. Harry pogleda kroz prozor. Nebo je bilo prekriveno teškim, sivim oblacima iz kojih je kiša lijevala kao iz kabla.
„Ma da, predivan...“ promrmljao je sebi u bradu gledajući kako Luna nestaje s vidika. Ništa mu nije bilo jasno. Odlučio je sve ispričati Hermioni kad je sretne. Ona je bila stručnjak za izvlačenje zaključaka iz promatranja ljudskog ponašanja.
No izostanak odgovora na sve poruke koje je slao Severusu potpuno mu je to smetnulo s uma.
Uvečer, ruka mu se nesvjesno ovila oko kamena:
Nedostaješ mi.
Harry je poslije bio ljut na sebe zbog toga. Gnjavio je Snapea kao da je nekakva curica koja se do ušiju zaljubila. A on nije bio ni curica niti se... Porumenio je, u nastojanju da ne misli na sebe, Snapea i znate-već-što u istoj rečenici, te je odlučio da ga više neće ometati. Ako ga je Snape odlučio ignorirati zbog nekih svojih razloga, i Harry će učiniti isto. Barem će pokušati.
Ako Snape ne gaji prema njemu ništa osim prezira, to je njegova stvar. Neće više trčati za njim kao da nema i pametnijih stvari u životu. Dosta je bilo!
Bilo je kasno ali Harry nije mogao zaspati. Prevrtao se u krevetu, izmučen mislima. Tišina koja je vladala u prostoriji, prekidana samo povremenim Ronovim ili Nevilleovim hrkanjem, izluđivala ga je. Bilo mu je mučno. Mračne, neželjene misli dolutale su mu u um, napadale ga, zabijajući svoje duge, oštre zube u njega, odnoseći sa sobom njegov mir i samouvjerenost.
Ne želi te više poznavati. Zašto bi njemu i trebao netko poput tebe? Već te poševio. Ne treba te više. Zadovoljio je svoje želje. Potražit će nekog drugog...
Harry ovije šaku oko zelenog kamena. Glatkoća dragulja tjerala je ružne misli, zacijeljivala rane, štitila ga.
Sklopio je oči, osjećajući kako se oštri očnjaci povlače iz njegovog uma.
Laku noć, Severuse.
***
Hladna tama bila je posvuda. Unatoč tome što su prevladavale sjene, ogoljena kamenja i busenovi trave bili su jasno vidljivi pod užasnim, hladnim svjetlom koje nije imalo izvora. Činilo se kao da lebdi u zraku. Krajolik je izgledao kao da se nalazi pod punim mjesecom- samo što mjeseca nije nigdje bilo. Nije bilo ničega osim malog komada zemlje na kojem je Harry stajao. Nastavio je zuriti dok je sve oko njega nestajalo u gustoj tmini i zaglušujućoj tišini.
Do ušiju mu odjednom dopre visoki, hladni, jezivi smijeh. Pogledao je oko sebe, u pokušaju da odredi odakle dolazi no u isto vrijeme smijeh je odjeknuo i sa druge strane. Sada je bio dubok i promukao. Uskoro je smijeh mnogih ljudi odjekivao svuda oko njega, pretakajući se i spajajući, zvoneći mu u ušima, sve glasnije i glasnije. Nanoseći mu bol. Pokrio je uši ali to mu nije pomoglo. Zvuk se i dalje pojačavao, kao da odjekuje u praznini i vraća se natrag, dvostruko jači.
Odjednom shvati da više nije sam. Stajao je u sredini kruga okružen visokim figurama odjevenima u crne plašteve, koje su se jedva nazirale u sveopćoj tami. Poput materijalnih sjena. Lica su im bila pokrivena bijelim maskama u obliku lubanja, ali jedan čovjek je nije imao. Voldemortovo lice bilo je iskrivljeno od okrutnog, pobjedonosnog smješka, hladno i puno zadovoljstva, dok se grohotom smijao.
Harry nesvjesno zadrhće i pokuša se obgrliti rukama oko ramena, ali nešto nije bilo u redu. Pogledao je dolje i otkrio da nema odjeće na sebi. Stajao je pred njima potpuno gol. Unatoč prestravljenosti, zacrvenio se. Smijeh se još više pojačao. Njegova snaga odbijala mu se od ušiju, gurala ga u tminu, drobila ga. Harry se pogne pred njim i padne na koljena drhteći od straha, hladnoće i srama.
Što namjeravaju učiniti s njim? Evo ga tu, potpuno je sam, bez štapića, bez ičega čime bi se mogao obraniti. Ubit će ga...
Snape! Mora mu se javiti! Mora upotrijebiti kamen! Severus će mu pomoći! Severus će ga spasiti! Baš kao i prošlog puta! Neće dopustiti da umre ovdje!
A onda odjednom shvati. Bio je gol. Uzeli su mu odjeću. Kamen je bio u njoj! Ne može ga nikako obavijestiti...
Sklopio je oči, boreći se sa suzama koje su potekle.
Nije želio umrijeti ovdje! Ne sada! Nije bio spreman za to. Toliko ga je stvari još čekalo... nije želio da to bude kraj. Želio je samo živjeti u miru. Zašto mora umrijeti? Ne želi!
A onda ga je začuo. Severusov glas u svojoj glavi:
Ovoga te puta nitko neće spasiti, Potteru.
Srce mu je poskočilo od straha, kao da ga je probo ledeni bodež, eksplodirajući od boli. Zastenje i otvori oči. Na rukama je vidio krv: tekla je po cijelom njegovom tijelu, topla i ljepljiva, prvo u malim mlazovima a potom u većima. Nije znao odakle dolazi. Pokušao ju je obrisati s ramena ali samo ju je razmazao. Imala je tamnu boju trule višnje, gotovo crnu. Ruka mu je ostavila crvene tragove na ramenima koji su nestali gotovo istog časa pod novom bujicom krvi. Tekla mu je preko glave, lijepeći mu kosu, ulijevajući mu se u nos i usta. Topla tekućina prolijevala se po njegovom tijelu takvom silinom da nijedan njegov djelić nije ostao suh. Tamna, crvena tekućina počela mu se ulijevati u oči i prodirati u usta. Smijeh se i dalje pojačavao. Cijeli svijet se počeo vrtjeti a on je bio u središtu tog vrtloga. Slab, nemoćan i gol. Pokušao je vrištati, moliti za pomoć ali iz glas mu nije izlazio iz grla. Više ništa nije vidio jer mu je krv potpuno prekrila oči. Nije mogao disati! Čim je otvorio usta, krv mu se slila niz grlo i nos. Gušio se, u očaju pokušavajući prekriti lice i obraniti se od guste tvari koja ga je davila.
Potom se Voldemortov glas, hladan poput leda, probio kroz šuplji smijeh:
„Tako sam žedan, prijatelji moji... Vrijeme je da počnemo s gozbom.“
Harry je htio vrisnuti ali krv mu je prekrila usta, spriječavajući ga u tom naumu. U očaju je hvatao dah, bespomoćno se daveći. Tijelo mu se grčilo i pao je na leđa uvijajući se i bacakajući, nemoćan da se obrani od bujice krvi koja ga je prekrivala.
U posljednjem svjesnom dahu, u agoniji, osjetio je kako mu ruke grabe nešto. Privukao je to k sebi u pokušaju da si prekrije lice. Zvuk kidanja tkanine izbavio ga je iz bezdana. Zviždećim zvukom udahnuo je zrak u pluća i donio si olakšanje. Otvorio je oči i preko sebe ugledao krevet na četiri stupa. U rukama je držao zavjesu koja mu je inače okruživala krevet. Teško je udisao toliko željeni zrak, ležeći u tišini nekoliko trenutaka, čekajući da mu se živci u tijelu barem malo smire i da mu mozak proradi kako treba.
Bio je to san.
Ipak, nije mogao odahnuti. Teško je disao a znoj mu se slijevao niz uzdrhtalo tijelo. Bijele maske i Voldemortovo lice, otkriveni u njegovoj patnji, još su mu plesali pred očima a okrutni smijeh odzvanjao mu je u ušima. Nešto golemo i gorko zapelo mu je u grlu.
Soba je već bila okupana svjetlom, bilo je jutro, no Harryjeve oči vidjele su samo svoje vlastito tijelo okupano krvlju. Pogledao je svoje ruke, ali nije ih vidio. To mu nije donijelo nikakvo olakšanje. Zašto ima osjećaj da je još uvijek tamo, samo nevidljiv?
Iskočio je iz kreveta. Tresao se i bilo mu je mučno. Kada se ispravio u sjedeći položaj, želudac mu se preokrenuo. Mučnina se pojačala i Harry brzo prekrije usta. Ružan, gorak okus u grlu nagoviještavao je da će povratiti. Uspio se zaustaviti ali znao je da to nije zadugo. Žurno se odjenuo. Neville i Ron još uvijek su spavali, dubokim, mirnim snom dok je Harry trčao iz spavaonice prema zahodu. Uspio je doći u zadnji trenutak. Nagnuo se nad umivaonik i povratio. Kad je završio i dalje je imao osjećaj da mu se želudac bolno grči iako u njemu više nije bilo ničega. Ničega osim žuči koja je zadnja izašla. Iscrpljen, pročistio je grlo hladnom vodom i pogledao svoj odraz u ogledalu. Izgledao je užasno. Lice mu je bilo bijelo kao kreč, oči upale i krvave, usne modre. Suze su se presijavale na njegovim obrazima. Kosa, onako mokra od znoja, stršala je u svim smjerovima. Cijelo tijelo su mu potresali drhtaji. Njegov izgled zorno je prikazivao njegovo fizičko stanje. Bio je toliko slab da je jedva stajao na nogama, a koljena su mu klecala.
Isprva je pomislio da ode u bolničko krilo, ali bio je gotovo siguran da bi ga gđa. Pomfrey istog trena strpala u krevet i zadržala ga tamo tjedan dana. Zato je pomislio na drugu osobu koja bi mu u ovom trenutku mogla pomoći, a koja je imala hrpu napitaka za liječenje. Nije mogao ovakav na nastavu a svako daljnje izostajanje samo bi mu otežalo nadoknađivanje gradiva. Osim toga, želio je biti zaposlen. Bojao se da će se, ako bude sam i cijeli dan u krevetu, sjećanja na san vraćati i obuzimati ga, odnoseći mu dah i prisebnost. Bojao se toga više od ičega. I zato je, bez previše oklijevanja, izvukao kamen iz džepa, stisnuo ga u šaci, zatvorio oči i pomislio:
Treba mi napitak za smirenje. Molim te, možeš li mi ga dati? Što prije to bolje. Uistinu je važno. Molim te.
Nije znao hoće li mu Snape odgovoriti. Polako je počeo gubiti nadu da Snape uopće čita njegove poruke, ali vrijedilo je pokušati.
Baš kad je počeo spremati kamen natrag u džep, odjednom je osjetio kako iz njega izbija vrućina koja mu je umalo spržila ruku. Iznenađen ovako brzim odgovorom, Harry podigne kamen do razine očiju i pročita:
Dođi u moj ured. Odmah.
Trepnuo je nekoliko puta, potpuno iznenađen brzinom kojom je dobio odgovor. Odahnuo je od olakšanja i drhtavom rukom spremio kamen natrag u džep. Nakon što je na brzinu isprao lice hladnom vodom, zaputio se prema tamnicama.
Dvorac je, ovako rano ujutro, bio tih i prazan pa je Harry uspio doći do vrata ureda profesora Napitaka bez ikakvih problema. Nije imao vremena ni pokucati. Vrata su se naglo otvorila a iza njih je stajao Snape. Ugledavši Harryjevu izmučenu pojavu, oči su mu se raširile a obrve podignule. Bez ikakvih komentara, odmaknuo se od vrata i pustio Harryja da uđe.
Harry se zaista trudio zaustaviti drhtanje, ali nije si mogao pomoći. Disanje mu je bilo plitko i teško i još uvijek je bio blijed. Znao je da izgleda ubitačno no nije htio o tome razgovarati. Snape je otvorio usta kao da će ga nešto upitati ali Harry je bio brži:
„Stvarno trebam taj eliksir“, rekao je odlučno iako pomalo drhtavim glasom. „Ne želim sada objašnjavati zbog čega. Hoćeš li mi ga dati?“
Iznenadila ga je oštrina vlastitog glasa. Snape se namršti.
„Čekaj me tu, Potteru,“ ispalio je kao iz topa i otišao do jedne od polica. Trenutak poslije vratio se sa malom bočicom u ruci. Tekućina u njoj imala je toplu, rozu boju. „Samo jedan gutljaj,“ rekao je, predavši je Harryju koji je, promrmljavši zahvalu izvukao čep i bez oklijevanja uzeo dva gutljaja. Znao je koja mu je doza potrebna. Znao je da u ovom stanju u kojem se nalazi, jedan gutljaj neće biti dovoljan.
Tekućina je bila slatka i topla. Izlivši je niz grlo, gotovo odmah je osjetio kako mu smiruje živce i ublažava drhtanje tijela. Počeo se opuštati a svi su se problemi, zajedno s brigama, rastopili u udobnoj toplini. Krv koju je sanjao, i koja mu je sve do sada neprestano bila pred očima, nestala je. Duboko je udahnuo. Osjetio je kako mu se u obraze vraća boja dok mu se tijelo smirivalo. Kad je otvorio oči, vidio je kako ga Snape zamišljeno gleda poluotvorenih očiju.
Harry spusti pogled i nakašlje se, pomalo posramljen.
„Hvala ti,“ tiho ponovi. „Možeš li mi uz ovo dati i... napitak za spavanje?“ upitao je, ponovno ga pogledavši.
„Dođi uvečer, Potteru, i dobit ćeš ga. Poslije večere,“ reče muškarac suho. Harry kimne i pruži ruku da vrati bočicu Severusu. „Zadrži je. Možda ti opet zatreba,“ reče Snape.
Gryffindorac ponovno kimne.
„Pa.. . idem ja. Doručak će uskoro početi. Ne želim zakasniti.“
Zašto mu je odjednom bilo stresno i teško biti pokraj Snapea? Da li je to zbog toga kako ga je Snape u zadnje vrijeme tretirao? Zbog toga što ga je ignorirao dva puna dana? Ili... možda zbog onoga što je čuo u snu?
Harry proguta.
Želio ga je štošta pitati... ali sad nije bilo ni vrijeme ni mjesto za to. Možda će imati priliku popričati s njim uvečer? Ako ga Snape opet ne izbaci...
Okrenuo se od čovjeka koji ga je prodorno motrio, napustio ured i polako se dovukao do kule gdje će se pokušati sabrati prije nego što krene u Veliku dvoranu.
***
Prvi sat poslije doručka bila je Obrana od mračnih sila. Harry je ponio bočicu eliksira sa sobom, za svaki slučaj. Osjećao se poprilično dobro ali nije mogao znati hoće li mu se nervoza i strah odjednom vratiti dok bude na satu. Nije znao koliko će dugo napitak djelovati.
„Djeco, danas imam za vas nešto neuobičajeno!“ veselo usklikne Tonks, ulazeći u razred i spotičući se preko praga. Kad je vratila ravnotežu, prijekorno je pogledala prag kao da se sam drznuo ispriječiti joj se na putu. Zamahnula je štapićem prema ploči, na kojoj se pojavio natpis: Legilimens.
„Da li je netko čuo za ovu čaroliju?“ upitala je, s ohrabrujućim smješkom na usnama. Hermiona, koja je sjedila do Harryja, istog trena podigne ruku uvis.
„Da, Hermiona? Mislim...“ Tonks porumeni. „... gospođice Granger?“
„Legilimens je čarolija pomoću koje možemo ući u žrtvin um i vidjeti njena sjećanja.“
„Odlično. Deset bodova za Gryffindore.“
Hermiona porumeni od ponosa.
„Ovoga nema u nastavnom planu,“ reče Tonks, „pa stoga nema potrebe da gledate u knjigu, gospodine...“ zastala je.
„Thomas,“ dovrši Dean mirno. Svi su već navikli na to da im profesorica stalno zaboravlja imena. Dean zatvori knjigu i odloži je sa strane.
Harry se osjećao pomalo nelagodno. Savršeno je dobro znao što je Legilimencija i što ona može učiniti. Još uvijek se sjećao ponižavajućih satova sa Snapeom prošle godine, kada mu je profesor opetovano upadao u um i gledao mu sjećanja. Čak i ona najprivatnija. I unatoč pokušajima da se obrani, Harry u tome nikad nije uspio.
Tonks im nije rekla ništa što Harry već nije znao, no ostali su je slušali s velikim zanimanjem. Vjerojatno su smatrali da je ovo kudikamo zanimljivije od hvatanja bića vatre po učionici.
„Mislila sam da biste trebali znati za ovu čaroliju, pogotovo sada, kad smo na rubu rata,“ nastavi Tonks, očito polaskana i zadovoljna time što ju učenici, po prvi put, pozorno slušaju. „Ali to nije sve. Postoji i druga verzija ove čarolije, koja je bila gotovo zaboravljena ali su je u novije vrijeme ponovno otkrili Znate-već-tko i njegovi sljedbenici, te je vratili u upotrebu. Druga verzija je mnogo, mnogo jača i opasnija. Zapravo, Ministarstvo razmišlja o tome da je uvrsti na popis neoprostivih kletvi jer njezini učinci mogu biti užasni i nepovratni. Još važnije od toga je činjenica da joj se ne možete oduprijeti. Ne postoji protukletva, i jedino što čarobnjaka može spasiti od nje je snaga volje. Nažalost, ona uistinu mora biti golema, a to samo šačica ljudi može.“
Harry naćuli uši. Ovo je bilo nešto novo. Profesorica je zamahnula štapićem prema ploči na kojoj su se pojavile dvije riječi: Legilimens Evocis.
„Da li je netko čuo za nju?“ upitala je Tonks.
Razred je bio tih. Čak ni Hermiona nije podigla ruku.
„Pa,“ reče Nymphadora vrlo ozbiljnim tonom, „nisam iznenađena što je nitko ne zna. Kao što sam već spomenula, stoljećima je bila zabranjena a njezino postojanje se pažljivo skrivalo. Tek je nedavno opet ušla u upotrebu. Naziva se još i Detaljnom legilimencijom ili Temeljnom. Razlikuje se od obične legilimencije u nekoliko bitnih detalja. Prvo, Detaljna legilimencija omogućuje čarobnjaku ne samo da uđe u žrtvin um i pročita joj sjećanja, već i misli. Gledajući u određeno sjećanje, ujedno možete znati koje su misli prolazile kroz žrtvin um u tom trenutku. To je potpun uvid i ulazak u tuđi um, jer pomoću nje gledate svijet žrtvinim očima. Drugo- potreban je kontakt oči u oči. Nadalje, za razliku od uobičajene legilimencije, u ovoj ne gledamo hrpu isprepletenih sjećanja. Osoba koja je bacila čaroliju može pronaći točno ono sjećanje koje joj treba i izvući ga na površinu. Može ga promatrati koliko god dugo i detaljno želi. Ujedno može gledati i sva sjećanja ili misli koje su s njom bile povezane. Naprimjer, da netko želi znati što druga osoba misli o njemu, mogao bi izbirati točno ona sjećanja koja se na njega odnose te ih slušati i gledati onoliko dugo koliko mu je potrebno. Ovo je samo primjer, stoga ne pokušavajte ovu čaroliju izvoditi na prijateljima! Znamo, dakle, da ju je nedavno otkrio Znate-već-tko i da je često koristi kako bi iz umova svojih zatočenika izvukao interesantna sjećanja. Ovo je mnogo brži i jednostavniji način od iznuđivanja informacija Cruciatusom, kojim se koristio u prošlosti.“
Svi su učenici pozorno slušali njezine riječi, puni straha. Neželjene misli počeše se Harryju motati po glavi i remetiti mu teško stečen mir. Tonks uzdahne i nastavi još ozbiljnijim tonom:
„Ali to nije ono najopasnije u vezi ove čarolije. Čak i da pokušate, nikad u tome ne biste uspjeli, no iskusni, snažni legiliment može manipulirati snovima i kopati po sjećanjima svoje žrtve. U teoriji, možete promijeniti san, no ne i sjećanja. Ona se mogu samo izbrisati, slično kao i kod čarolije Obliviate. Ali ni to nije sve. Možete zarobiti svoju žrtvu u najgoru noćnu moru i prisliti je da je proživljava uvijek iznova. Osoba koja to doživi, postaje nešto poput biljke, zatočena u vlastitom umu, proživljavajući svakim danom svoje najgore strahove. I nikad se neće moći izbaviti. Kad ovo govorim, ne pretjerujem. Možete izabrati žrtvin najstrašniji san i zarobiti ju u njemu- zauvijek.“
Harry je osjećao kako mu se boja povlači iz lica. Prisjetio se krvi koja ga je preplavila i smijeha koji mu je odzvanjao u ušima. U glavi mu se zavrtjelo a u želucu je imao osjećaj kao da će ponovno povratiti.
„Oprostite,“ podigao je ruku, u strahu da će mu se simptomi opet vratiti. „Mogu li otići na zahod?“
Tonks ga pogleda, lecnuvši se.
„Što ti je, Harry? Blijed si kao krpa!“
„Nije mi dobro,“ mirno je odgovorio iako mu se pred očima sve zamračilo.
„Naravno, idi, idi. Možda bi te netko trebao otpratiti do bolničkog krila?“
„Ne, hvala vam,“ odgovorio je, dok je ustajao sa stolice a noge mu klecale. „Mogu i sam. Samo me... boli želudac.“
Hermiona i Ron su, naravno, htjeli otići s njim ali ih je uspio spriječiti. Kad se našao s druge strane vrata, drhtavim je rukama izvukao bočicu s rozom tekućinom iz džepa i popio gutljaj. Odahnuvši, utonuo je u misli.
Tonksine riječi još uvijek su mu odzvanjale u ušima. Biti zarobljen u najgoroj noćnoj mori... Što bi se dogodilo da ga netko zarobi u onom užasnom snu? Zauvijek. Već i zbog same pomisli na to zadrhtao je. To je vjerojatno nešto najgore što možeš učiniti drugoj osobi. Ne bi to poželio ni najgorem neprijatelju...
Harry je osjećao kako mu strah svojim hladnim pipcima obavija srce. Duboko potisnuta bojazan, koja ga je intrigirala već neko vrijeme, isplivala je na površinu. Što ako se to dogodi njemu? Tonks je rekla da Voldemort koristi tu čaroliju... Harry je znao da je njihov susret neizbježan. Cijeli čarobnjački svijet računa na njega. Bilo je samo pitanje vremena kad će upasti u vrtlog borbe i susresti se licem u lice s najopasnijim čarobnjakom u povijesti. Znao je da nema šanse da iz toga izađe živ. Ali ako već mora umrijeti... barem će povući i Voldemorta sa sobom. Proročanstvo je bilo jasno- obojica istovremeno živjeti ne mogu. Znači li to da obojica moraju umrijeti?
Teško uzdahnuvši, naslonio se na zid. Sklopio je oči, ne želeći sebi priznati istinu.
Nije želio umrijeti. Nije bio spreman za to. Cijeli čarobnjački svijet nije bio u stanju pobijediti Voldemorta, zašto bi on bio? Zato što ima ožiljak na čelu? Da, svi su to očekivali od njega. Sve do nedavno, sve je snage ulagao u tu borbu ali sada je jednostavno bio preumoran. Siriusova smrt samo je produbila taj osjećaj. Nikad ga neće uspjeti poraziti. Ne može ništa učiniti. On je samo običan dječak. Kako bi se on mogao boriti s nekim koga je nemoguće ubiti? Zašto ne može biti normalan tinejdžer i živjeti mirno kao i svi ostali? Zašto je sav teret na njegovim leđima? Dumbledore ga je pokušavao zaštititi od svega toga ali u zadnje vrijeme je i sam ravnatelj izgledao kao da mu treba pomoć. I on je bio pod stresom zbog svega ovoga, a jedina je osoba koje se Voldemort ikad bojao. I kako bi se Harry, dakle, mogao suočiti s njim? Samo je želio... živjeti. Želio je biti sa Severusom. Prestati brinuti o ratu, napadima, o vlastitoj sudbini. Želio je biti sretan, no sudbina mu je bila određena već odavno... samo zbog činjenice da na čelu ima ožiljak.
Uzdahnuo je, otvorio oči i zagledao se u strop. U sljedećem trenutku ih je opet sklopio.
Ali učinit će to. Mora. Nema drugog načina. To mu je dužnost. Učinit će to, jer svi to očekuju od njega. Otići će u rat, borit će se, iako nije znao kako... I... možda i umre.
Ali ne još.
Ne sada.
Slika strogog, iskrivljenog, posprdnog smješka pojavila mu se pred očima. Crne oči koje ga požudno promatraju. Mirnoća ispuni Harryjevo srce.
Ne još...
***
Vrata se otvoriše na dodir Harryjeve ruke. Pažljivo je ušao u ured ali tamo nije bilo nikoga. Pretpostavljajući da ga Snape čeka u svojim privatnim prostorijama, Harry je nastavio dalje. Ovoga puta vrata se nisu otvorila sama, već je Harry morao pokucati. Kad ga je Snape pustio unutra, Harry je shvatio da je toliko nervozan da ne zna što bi rekao. Zašto ovaj čovjek uvijek ima takav utjecaj na njega?
Pročistio je grlo i tiho rekao:
„Ja... sam došao po napitak.“
Snape ga strogo pogleda. Izraz njegovog lica govorio je da se u zadnjem trenutku suzdržao od nekog zlobnog komentara.
„Čekaj,“ rekao je i otišao do jedne od polica. Ubrzo se vratio, držeći malu bočicu u ruci. „Dat ću ti je, ali ovog puta smiješ popiti samo mali gutljaj prije odlaska u krevet. Trebao bi to već znati.“
Gryffindorac kimne. Znao je doziranje, nedavno su to učili. Uzeo je bočicu i promrmljao zahvalu. Snape ga je pozorno gledao, ali Harry nije bio u stanju pogledati njega. Još uvijek nije bio siguran što da uradi. Želio je ostati i razgovarati s njim... ali nije znao želi li i Snape to isto. Možda mu smeta Harryjeva prisutnost, ali Harry se nije usuđivao otvoreno ga pitati. Bilo mu je draže biti nesiguran nego biti odbijen. Bilo je manje bolno.
Okrenuo se da pođe, ali kad je dodirnuo kvaku na vratima, začuo je duboki glas profesora Napitaka iza sebe:
„Gdje ideš, Potteru? Sjedi.“
Zvučalo je to kao zapovijed, pa je Harry povukao ruku i okrenuo se. Osjećao je olakšanje. Snape je ipak želio da ostane. Bio je to prvi pozitivni znak u zadnje vrijeme. Polako se vratio do crnog naslonjača i sjeo uz kamin. Severus je sjeo u suprotni, nekoliko trenutaka zureći u vatru. Jedini zvuk u sobi bilo je tiho pucketanje nagorjelog drva. Napokon, muškarac okrene glavu prema Harryju i progovori tihim, neobično nježnim glasom:
„Što si sanjao, Potteru?“
Gryffindorac se strese, problijedi i prestrašeno pogleda u njega. Opet je vidio krv. U umu mu se pojavila ona jeka:
Ovog puta te nitko neće spasiti, Potteru.
Bio je to Severusov glas. Hladan, bezosjećajan, dalek. Nepoznat.
Vidjevši kako su se Snapeove oči suzile, Harry brzo skrene pogled i zagleda se u vatru.
„Ne želim pričati o tome,“ reče, s teškoćom kontrolirajući svoj drhtavi glas.
„Potteru...“ poče muškarac, no Harry ga brzo prekine, očajnički pokušavajući promijeniti temu.
„Kakav ti je bio dan, Severuse?“ upitao ga je, trudeći se zvučati indiferentno. Snape zatvori usta i načas porazmisli, kao da se pita bi li bilo bolje nastaviti ispitivati Harryja. No očito je odustao od tog nauma, jer je nakon stanke rekao:
„Predivno. Zahvaljujući meni, Gryffindor je napokon pao s trećeg na četvrto mjesto u domskom prvenstvu.“
Sarkazam u njegovom glasu bio je gotovo opipljiv. Harry se lecne.
„Čestitam,“ odgovori on bez oklijevanja. „Imao sam dojam da smo, zahvaljujući tebi, na četvrtom mjestu već duže vrijeme.“
Snape trepne. Harry je shvatio što je upravo rekao i brzo je skrenuo pogled, posramljen, ali se ujedno osjećao zadovoljno zato što je uspio iznenaditi Snapea. Čudna misao mu padne na um: Otkad se počeo družiti sa Snapeom, postao je ironičniji i posprdniji. Kako bilo, morao se nekako obraniti od njegovih upadica. Strah i bijes koji su ga pratili zadnja dva dana, počeli su se povlačiti i nije mu bilo nimalo krivo zbog toga.
„Možda nam jednog dana ipak možeš udijeliti pokoji bod? To će biti upisano u školsku povijest. Zar ti to ne bi bilo drago?“ nastavi Harry, balansirajući na rubu ponora u kojeg je svakog časa mogao upasti. „Možda će Nevillea izdati srce zbog toga? Tako ćeš napokon postići ono što pokušavaš već godinama.“ Ugrizao se za jezik tek kada je ugledao opasni, zlokobni pogled na licu profesora Napitaka.
„Pažljivo, Potteru. Ne zaboravi s kim razgovaraš,“ reče on zureći u Harryja prodornim pogledom.
Harry pogleda u vatru, zacrvenjevši se. Opasnost od pada u ponor nestala je.
„Žao mi je,“ promrmlja on. „U zadnje vrijeme sam...“ zaustavio se, teško progutao i uzdahnuo. Nije više htio izbjegavati problem. Vrijeme je da stavi karte na stol. „Zašto me tretiraš tako?“ jednostavno je upitao, gledajući Snapea. „Dva dana sam iščekivao bilo kakvu poruku, ali ti si me odlučio ignorirati. Zašto?“
Snape stisne usne i namršti se. Činilo se kao da se pita što da odgovori. Naposlijetku je suho, mirno, važući svaku riječ, progovorio:
„Ja imam svoje razloge, Potteru.“
Očekivao je drukčiji odgovor!
„Uvijek imaš svoje razloge!“ ljutito ispali Harry. „A ja još uvijek ne razumijem! Nikad ne znam što smijem osjećati. Ne znam kako ćeš reagirati u određenoj situaciji. Ne znam ni smijem li te sada zagrliti ili ćeš me odgurnuti!“ Glas mu je pukao. Ugrizao se za usnu i zagledao u vatru. Nakon nekog vremena, do ušiju mu dopre dubok,hladan glas:
„Nećeš znati... dok ne pokušaš.“
Harry pogleda Snapea. Srce mu je lupalo u prsima a u ušima mu je zvonilo. Značenje ovih riječi polako je dobijalo smisao. Bio je iznenađen zaključkom do kojeg je došao. Nije li Snape upravo... priznao kako želi da ga Harry zagrli?
Tako je zvučalo.
Harry je odlučio. Ustao je, odšetao do Severusa i, još uvijek pomalo nesiguran, sjeo postrance u njegovo krilo. Ovio je ruke oko njegovog vrata, prislonio lice uz ovratnik pelerine i teško uzdahnuo. Ovog puta nije bio odgurnut. Osjetio je da se Snapeovo tijelo ukočilo. Čuo je njegovo ubrzano disanje. Bio mu je tako blizu... Kada se stisnuo uz njega, srce mu se smirilo. Osjećao se sigurno i zaštićeno. Za ovakve se trenutke vrijedilo boriti.
„Mrzim kad me onako tretiraš,“ tiho reče, trljajući lice uz Severusov vrat, udišući gorko-slatku aromu koja je bila najintenzivnija uz njegov vrat. Za sve do sada morao se on sam potruditi, ali i to mu je bilo dovoljno. Barem za sada.
Primaknuo se još bliže i šapnuo:
„Toliko te trebam.“
Na trenutak se u sobi čulo samo njihovo disanje. Naposlijetku je tišinu prekinuo tih, dubok glas profesora Napitaka:
„Koliko me trebate, gospodine Potter?“
Koliko trava treba kišu da naraste. Koliko Zemlja treba Sunce da bi živjela. Koliko čovjek treba zrak da bi disao, koliko dijete treba svoju majku. Onoliko koliko svijet treba spas a Dječak Koji Je Preživio je njihova jedina nada i simbol vjere.
„Ne možeš ni zamisliti,“ tiho mu je odgovorio. Rukama je stisnuo crnu pelerinu, ne želeći je više nikad pustiti iz stiska. Zašto ne može uvijek biti ovako kao što je sada?
„Zagrli me, molim te.“ Riječi su same izletjele iz Harryjevih usta, tako iznenadno i potrebito.
Čekao je ali ništa se nije dogodilo. Nije bilo odgovora.
Harry se naposlijetku odmakne i posegne za Severusovim rukama koje su ležale na naslonu stolice. Zgrabio ih je i nježno ovio oko svog struka. Pogledao je u njegove crne oči nalik na mračne tunele, tražeći... Ni sam nije znao što, ali je znao da bi to prepoznao kad bi se pojavilo. Na djelić sekunde nešto je u njima sijevnulo no nije mogao odrediti što je to točno bilo. Te su oči za njega ostale nečitljive i zatvorene. Muškarčevo lice bilo je napeto a usne stisnute. Severus kao da se pod svaku cijenu trudio ostati neproničan. Trudio se da Harry ne vidi dalje od zida koji ga je okruživao- snažnog, visokog i nepristupačnog.
Dječak je pustio Severusove ruke i prstima stisnuo njegova crninom ogrnuta ramena. Nježno je poljubio muškarčev goli vrat. Već u sljedećem trenutku Harry je ljubio svaki centimetar njegove kože, napredujući prema najosjetljivijem mjestu. Njegove usne pronašle su Severusovo uho i počele ga lizati. Snapeovo tijelo se ukočilo a glavu je zabacio unatrag. Harry začuje dug, neobuzdan jecaj užitka. Osjećajući kako ga obuzima uzbuđenje, gurnuo je vreli jezik u njegovo uho i počeo pažljivo istraživati unutrašnjost. Potom je prešao na mjesto iza njega naizmjence ljubeći i lizajući slanu kožu. Već poznati osjećaj uzbuđenosti počeo mu se širiti tijelom dok mu je u ušima zujalo a otkucaji srca se ubrzavali. Počeo ga je ljubiti agresivnije, jače, gladnije. Želio je kušati sve, slušao je Severusovo stenjanje i ubrzano disanje. Bio je svjestan toga da mu se već dignuo, a po onome što je osjetio, isto se događalo i Snapeu. Usne su mu pronašle put do njegovog lica. Ljubio mu je svaki milimetar kože. Harryja je obuzela strast, uzbuđenje i vrućina. Već je bio na centimetar od njegovih usta kad mu je iznenada upozoravajući blijesak sunuo pred očima. Hvatajući dah, odmaknuo se od Snapea i pogledao u njegove blago razmaknute usne. U glavi je jasno čuo oštar, leden glas:
Nisam ti dopustio da takvo što uradiš, Potteru.
Sjećanja mu se naglo vratiše, kao da ga je tko polio hladnom vodom i ugasio mu sav entuzijazam. Magla pred očima se povukla i Harry ugleda kako ga Severus iznenađeno motri. Osjećajući tugu, Harry spusti glavu i skrene pogled, ne želeći da Severus gleda patnju u njegovim očima. Primijetio je da Snapeove ruke opet leže na naslonu stolice: u nekom trenutku ih je tamo vratio. Očito ga Snape ne želi grliti. Kao da je to nešto strašno teško.
Nije mogao napraviti jednu tako sitnu gestu?
Iskra otpora pojavi se u Harryju. Ako je Severus odlučio biti tako tvrdoglav...
Harry se ugrize za usnicu i okrene. Svo uzbuđenje je isparilo.
„Kasno je,“ rekao je tiho. „Moram ići.“
Bila je to bijedna laž. Tek je bila prošla večera. Izvukao se iz Severusova krila i pogledao ga. Oči su mu bile napola sklopljene, obrve spuštene a usne stisnute. U očima mu je gorjela vatra, ali ne zbog uzbuđenja. Bila je to vatra bijesa i razočaranja.
Harry teško proguta i okrene se, odlazeći prema vratima. Kad je bio blizu njih, začuo je tiho režanje:
„Potteru!“
Zaustavio se i okrenuo. Snapeovo lice izgledalo je zamišljeno. Izgledao je kao da želi nešto reći, kao da se bori sam sa sobom. I vjerojatno je pobijedio jer je izgledalo kao da je odustao. Liznuo je usnice i zagledao se u vatru.
„Dođi u petak navečer,“ tiho je rekao, bezizražajnog glasa.
„Pokušat ću,“ odgovori Gryffindorac, gledajući sjenu preko Severusovog lica. Ali on nije gledao u Harryja- samo je odsječno kimnuo glavom. Harry položi ruku na kvaku. „Laku noć, Severuse.“ To su bile zadnje riječi koje mu je uputio prije nego što je otvorio vrata, prošao kroz ured i izašao u hodnik, gdje je konačno mogao duboko udahnuti.
Imao je osjećaj kao da je bio u teškoj i napornoj bitci. Bio je umoran. Borio se hrabro, ali je bio poražen. Nije dobio ono što želi. Ostavljen je bez ičega. No u isto vrijeme, osjećao se pobjedonosno. Izdiktirao je uvjete. Izašao je vani i ostavio ga samog, uzbuđenog ali nezadovoljenog. Nije se slomio, pa je bio u mogućnosti održati Severusu lekciju. A u petak, Harry će doznati da li ju je Severus naučio...
Nasmiješio se sam sebi.
Nije bio odbačen. Sam je odlučio otići, baš u pravo vrijeme. Sačuvao je ponos, barem ovog puta. I sada... Sada je pobijedio.
No zašto se, unatoč tome, osjeća tako... loše?
|
| | | | |
| Dodaj komentarz | | | | | Zaloguj się, żeby móc dodawać komentarze.
|
| | | | |
|
| Logowanie | | | |
Nie jesteś jeszcze naszym Użytkownikiem? Kilknij TUTAJ żeby się zarejestrować.
Zapomniane hasło? Wyślemy nowe, kliknij TUTAJ.
|
| | | | |
| Gdzie można nas znaleźć/Where you can find us | | | | | | | | |
| Ważne | | | |
If you're from another country and you've registered, send us an e-mail with your login, so we can activate your account: ariel_lindt@wp.pl
Nie wyrażamy zgody na kopiowanie i umieszczanie naszych ficków i tłumaczeń w innych miejscach!
Ariel & Gobuss |
| | | | |
| Shoutbox | | | | Tylko zalogowani mogą dodawać posty w shoutboksie.
|
| | | | |
|
( Proszę zróbcie coś z tym